Samo mi se pas veseli kad dođem doma

O usporedbama koje nisu realne, a svejedno ih radimo…

“Kad dođem kući, samo se pas veseli.”
Ta se rečenica često izgovara s osmijehom, s dozom šale, ali iza nje se nerijetko krije i nešto dublje: osjećaj da nismo viđeni, dočekani, priznati. Da nas drugi uzimaju zdravo za gotovo. Da smo nekome važni samo kad nešto treba i slično.

I zato, naravno, pas postaje junak dana. Pas koji skače, maše repom, slijedi nas pogledom. Ne prigovara, ne raspravlja, na pita nas “zašto si zakasnio/la?”, ne zamjera ili to barem ne pokazuje…

No, koliko god ta slika bila lijepa i topla, postoji i druga strana: uspoređujemo neusporedivo.

Pas nas, naravno, neće pitati jesmo li spremili ručak, platili račune, kako se osjećamo kad on treba u šetnju, a mi smo umorni…

Pas od nas ne očekuje takvu emocionalnu kompleksnost, tu vrstu povezanosti, međusobnu prilagodbu, komunikaciju i odgovornosti koje zahtijevaju međuljudski odnosi.

S ljudima, odnosi su kompleksniji, dvosmjerni, izazovniji. Traže više davanja, više ranjivosti, više hrabrosti.
Zato nisu uvijek tihi i nježni, već ponekad naporni, puni nesporazuma i teških šutnji.

Usporedbe su prirodne, ali često površne

Svi ponekad uspoređujemo:
– Zašto mi kolega/ica pokaže više pažnje nego partner/ica?
– Zašto me dijete ne zagrli kad uđem u kuću, a pas skače od sreće?
– Zašto se kod drugih ljudi osjećam viđeno, a kod kuće ne?

Ti trenuci traže da se zaustavimo i pitamo:

Jesam li nešto do mene?
Jesam li pružio/la drugome (ili drugima) ono što očekujem?
Jesu li moja očekivanja izrečena ili samo pretpostavljena?
Jesam li spreman/na biti ranjiv/a i pitati za ono što mi treba, bez sarkazma ili predbacivanja?

Odnos sa životinjom može biti uistinu divan. Ipak, po svojoj je prirodi jednostavniji. Mi brinemo za njih. Mi smo njihov svijet.
U odnosima s ljudima, to je druga priča.
Ljubav nije dovoljno gledati, nju treba izražavati pa i onda kada nije lako. I onda kada nismo sigurni kako.

Za kraj: što ako…

Umjesto da kažemo “Samo mi se pas veseli kad dođem doma.”, možemo se pitati: “Što mogu učiniti da se osjetimo bliže, ja i ljudi koji su mi važni?”

Umjesto da uspoređujemo možemo pokušati graditi odnose kakve želimo:
dati mali zagrljaj, pitati “Kako ti je bilo danas?”, uputiti pogled bez mobitela u ruci…

Jer ljudi, za razliku od pasa, često ne znaju kako pokazati osjećaje, što ne znači da ih nemaju i da nisu vrijedni.

Uživajmo u ljubavi koju dobijemo od životinje jer to je dar. Knjige su pisane o tom odnosu…
Ali ne zaboravimo ulagati u odnose koji, iako zahtjevniji, nose snagu rasta, razumijevanja, podrške i zajedničkog sazrijevanja.

I da, ponekad ćemo imati dojam da nas samo pas dočeka s veseljem. Možda je to poziv da mi prvi ponudimo osmijeh. I drugima. I sebi.