Hrabrost za istraživanje života

U procesu osobnog rasta često se susrećemo s trenucima u kojima smo pozvani izaći iz poznatog i provjerenog, i istražiti nešto novo, čak i kada ne znamo kako će se to završiti.

Jučer mi je jedna korisnica ispričala kako voli jesti svježi luk. Uvijek joj je bio posebno ukusan, pasao joj. No, zbog zdravstvenih tegoba zadnjih godina nije ga više smjela konzumirati, uzrokovao bi joj nelagodu i bolove. Nakon tog iskustva odlučila ga je izbaciti iz prehrane i osjećala se bolje.

Nedavno se ipak odvažila ponovno ga probati. Malo, oprezno. I prošlo je dobro. Nije bilo reakcije, nije bilo boli. Osjetila je olakšanje, ali i zadovoljstvo što je poslušala svoj unutarnji impuls. No, kada je to ponovila drugi put, rezultat nije bio isti. Tada se opet pojavila bol i tijelo ju je upozorilo da granice nisu uvijek stabilne i predvidljive.

Taj primjer me podsjetio na mnoge životne situacije u kojima se odvažimo izaći iz svoje sigurne zone. Ponekad učinimo nešto hrabro, novo, nepoznato i ispostavi se da je dobro, čak osnažujuće.

Onda pokušamo ponovno i rezultat bude sasvim drugačiji. I tu često nastupi (samo)osuda: “Trebala sam znati bolje.”, “Zašto sam riskirala?”, “Naivna sam.”. Ili, ako je ishod pozitivan, spremni smo se pohvaliti hrabrošću, odlučnošću, mudrošću. To isto radi i naša okolina. Hvali nas kad je ishod dobar, kudi kad to nije slučaj.

Međutim, stvarnost je da ne postoje garancije. Ne postoji univerzalan obrazac po kojem ono što je jednom bilo dobro, ostaje uvijek dobro. Kao što ne postoji jamstvo da će nešto što je jednom bilo teško, uvijek biti bolno. Život ne funkcionira po pravilima koja bismo mogli naučiti jednom zauvijek.

Zato je važno biti u kontaktu sa sobom. Sada, u ovom trenutku, ne samo na temelju prošlih iskustava ili očekivanja budućih ishoda. Važno je osluškivati vlastito tijelo, emociju, spremnost i kapacitet. Ne zato da bismo pronašli savršeni trenutak koji jamči uspjeh, nego zato da bismo znali da odluka koju donosimo dolazi iz nas samih, a ne iz straha, pritiska ili navike.

Ponekad ćemo pokušati i uspjeti. Ponekad nećemo. To je prirodno. Ono što je ključno jest odnos koji imamo prema sebi dok prolazimo kroz te iskustvene cikluse. Ne kritika, nego znatiželja. Ne stroga kontrola, nego otvorenost. Ne traženje savršene formule, nego spremnost da učimo iz onoga što se događa.

Život je, u svojoj srži, istraživanje.

Istraživanje sebe, odnosa, granica, mogućnosti. Ponekad nešto uspije odmah, ponekad tek kasnije, a ponekad nikada. I sve su te varijante jednako vrijedne jer nam pokazuju tko smo, što nam treba i kako se mijenjamo.

Najveća hrabrost nije u tome da uvijek uspijemo, nego u tome da ostanemo u kontaktu sa sobom i svojim iskustvom, čak i kad ne znamo kakav će biti ishod.

Photo courtesy of Pixabay