Odgoj počinje u roditelju

Kvalitetan odgoj ne temelji se na savršenstvu, nego na prisutnosti, razumijevanju i odnosu, a ne borbi. Djetetovo ponašanje nije znak (ne)poslušnosti, već način komunikacije. Iza svake „drame“ stoji potreba ili emocija koju dijete još ne zna izraziti primjerenim riječima. Roditelj je taj koji postavlja ton odnosa, ne kroz kazne, već kroz regulaciju sebe i jasno postavljanje granica s poštovanjem.

Djeca uče gledajući nas. Od toga kako reagiramo kad nam je teško, kako se smirujemo, kako razgovaramo do toga kako izražavamo emocije.

Kada roditelj mijenja vlastite reakcije, mijenja se i ponašanje djeteta. Roditeljstvo tada prestaje biti iscrpljujuće nadmetanje i postaje odnos koji istovremeno jača i dijete i roditelja.

Samopouzdano dijete nije ono koje često čuje da je „pametno“ ili „super“, već ono koje:

• smije pogriješiti,
• ima prostor za pokušaje,
• osjeća da mu se vjeruje,
• zna imenovati i regulirati svoje emocije.

Kada dijete doživi podršku umjesto srama u trenucima pogreške, razvija zdravu sliku o sebi.

Rečenice koje mijenjaju dinamiku odnosa

„Tu sam za tebe.“
Poruka sigurnosti i prihvaćanja, posebno kad je djetetu najteže.

„Volim te i kažem ne.“
Granice su zaštita, ne kazna. Dijete se osjeća sigurno kad roditelj vodi.

„Kako ti je sada u tijelu?“
Pomaže djetetu da prepozna i obradi emocije, a ne da ih potiskuje.

Pretrpan tempo, malo vremena za igru i kontakt te očekivanje „dobrog ponašanja“ ostavljaju djeci emocionalnu prazninu. Kada roditelj uspori, promijeni pristup i bude stvarno prisutan, dijete pokazuje više samoregulacije, empatije i unutarnjeg mira.

Greške su dio odnosa. Ono što je važno jest napraviti korak natrag, razmisliti i pogledati, zagrliti, uspostaviti kontakt.

Dijete treba roditelja koji ga vidi “ispod ponašanja”. To je trebalo svakome od nas kad smo bili djeca.

Image by Alena from Pixabay
Image by soponyono from Pixabay