U drugima vidim, u sebi ne

Na jednoj grupnoj radionici bila je žena koja je konstantno privlačila pažnju voditeljice. Nije to činila grubo. Naprotiv, bila je draga, topla, pomalo sramežljiva. Uvlačila je voditeljicu u razgovore, tražila pogled, priliku da ispriča nešto njoj važno. Svaki slobodan trenutak koristila je da ostane s voditeljicom, odvojeno od grupe. 
Voditeljica joj je obzirno davala do znanja da smo tu svi zajedno, da prostor pripada svima, ali ona bi se, gotovo neprimjetno, opet vraćala na svoje.
Voditeljica joj nije zamjerila. U njezinoj upornosti osjetila je nešto poznato: potrebu da bude viđena, da ju netko posluša… 

Tada se dogodio trenutak u kojem je žena izjavila: „Znate, ne volim kad ljudi puno pričaju i ne znaju kad treba stati. Ja, recimo, znam kad treba stati, iako volim puno pričati.“ U voditeljici se nešto prelomilo. Prvo u smjeru čuđenja, a potom spoznaje. Pomislila je: “O Bože, je li to moguće?” I onda: “Naravno da jest. To je ljudski.” 

Podsjetila se na to kako mi sebe rijetko vidimo onako kako nas drugi vide. Sebe doživljavamo iznutra (kroz uvjerenja, namjere, razloge ove i one, osjećaje, opravdanja…). Druge doživljavamo izvana, kroz ponašanje. Zato kod sebe vidimo zašto, a kod drugih samo što. Zato smo prema sebi mekši, a prema drugima oštriji. Zato u drugima lako uočimo trun, dok balvan u vlastitom oku ostaje skriven ili lijepo upakiran (objašnjen, opravdan).
To nije moralni nedostatak, nego ograničenje svijesti. Psihologija to naziva projekcijom, slijepom točkom, obranom ega. Duhovnost to zove neznanjem, nesvjesnošću. Život to zove susretom.

Ta žena nije dotakla voditeljicu zato što je puno pričala. Dotakla ju je jer joj je ukazivala nešto što i sama ponekad čini, ali to ne vidi. Možda potrebu da bude primijećena. Možda strah od tišine. Možda želju da netko ostane s njom još malo, samo za nju.

U tom trenutku shvatila je: Ljudi koji nas najviše dotiču (trigeriraju) često nisu problem, oni su zrcalo u kojem se trebamo ogledati. 
Nisu tu da nas kazne. Niti da nas isprovociraju. 
Tu su da nas probude.

Drugi su naša zrcala, ne uvijek ugodna, polirana. Često iskrivljena, nespretna, bolno iskrena. 
I svaki put kad nas netko iritira, zbunjuje ili ljuti, možda se događa nešto dublje. Možda svijest kuca na vrata i pita “Jesi li spreman/na vidjeti još jedan dio sebe?”

To nije lak poziv. Lakše je ostati u svome (biti pravu) nego koraknuti u nepoznato. Lakše je kritizirati nego oslušnuti. Lakše je reći „On/a je takav/va“ nego „Gdje/kad sam ja takav/va?“

Upravo tu počinje rast. On ne počinje kad smo mirni, dobri ili tihi. 
Počinje kad prestanemo bježati od onoga što nas u drugima najviše pogađa.
Kad se usudimo pogledati u zrcalo i ne okrenuti glavu.
Jer zrcala ne lažu, ne uljepšavaju.

I možda je najveća nježnost i ljubav prema sebi upravo u tome da prestanemo tražiti savršenu sliku i počnemo voljeti onakvu kakva jest.

Image by Tom Christensen from Pixabay
Image by Manfred Steger from Pixabay