Naša djeca uvijek su naša djeca, samo na drugačiji način

Često se ponavlja misao Kahlila Gibrana da „naša djeca nisu naša djeca“. Ona nas podsjeća da djeca nisu vlasništvo svojih roditelja, nisu njihovi projekti niti produžeci njihovih neostvarenih želja. Djeca dolaze kroz nas, ali imaju vlastiti život, karakter, put i pravo na odluke koje možda nećemo uvijek razumjeti ni odobravati.

Ipak, u stvarnom životu naša djeca jesu naša djeca i uvijek će to biti. Ne zato što nam pripadaju, nego zato što nas povezuje odnos koji se ne može jednostavno prekinuti punoljetnošću, odlaskom iz roditeljskog doma ili osnivanjem vlastite obitelji. Ono što se mijenja nije pripadnost, nego način na koji pripadamo jedni drugima.

Dok su djeca mala, roditelji ih hrane, štite, vode i donose odluke umjesto njih. Poslije ih postupno puštaju da biraju vlastiti put, preuzmu odgovornost za svoj život i žive prema svojim vrijednostima. Roditeljstvo tada ne prestaje, nego poprima drukčiji oblik. Roditelj više ne drži dijete stalno za ruku, ali ostaje netko čiju ruku dijete može potražiti kada mu je teško.

To je možda jedan od najzahtjevnijih zadataka roditeljstva: ostati blizak, a ne upravljati; biti prisutan, a ne nametljiv; ponuditi iskustvo, a ne zahtijevati poslušnost.

Odrasla djeca često žele roditeljsku pomoć, podršku i sigurnost, ali ne žele da im se roditelji miješaju u život. Ta je želja razumljiva. Svaka odrasla osoba ima pravo donositi vlastite odluke i pogriješiti. Odnos pak ne može počivati samo na pravima jedne strane. Roditelji nisu neiscrpan izvor vremena, novca, energije i emocionalne podrške, bez vlastitih potreba, mišljenja i granica.

Postoji razlika između miješanja i sudjelovanja. Miješanje počinje kada roditelj pokušava preuzeti kontrolu nad životom odraslog djeteta. Sudjelovanje znači da roditelj smije izreći mišljenje, zabrinutost ili uvjet pod kojim može pomoći, a da konačnu odluku koja je vezana uz njegov život, ostavi njemu/djetetu.

Jednako tako, odraslo dijete može prihvatiti pomoć bez odricanja od svoje samostalnosti, ali i bez uvjerenja da mu roditeljska pomoć uvijek i bezuvjetno pripada. Sloboda ne znači da od drugih možemo uzimati ono što nam treba, a odbaciti njihove osjećaje, potrebe i granice.

S vremenom se smjer brige počinje mijenjati. Roditelji stare, slabe ili obolijevaju. Oni koji su nekada nosili dijete sada možda trebaju ruku koja će pridržati njih. Oni koji su nekada vodili liječniku, kuhali, tješili i bdjeli, jednoga dana mogu postati oni kojima treba pomoć, strpljenje i prisutnost. To je krug podrške u obitelji.

Taj se krug neprestano okreće. Nekada je jedan član obitelji snažan i može nositi druge, a nekada upravo on postane slab i treba da netko ponese njega. Tko je jednom bio gore, može se naći dolje; tko je primao pomoć, poslije je može pružati. Ne kao vraćanje duga niti kao precizan račun svega što je tko učinio, nego kao prirodan tijek zajedničkog života i uzajamnosti.

Briga o starom ili nemoćnom roditelju ne mora značiti da dijete treba zanemariti vlastitu obitelj, zdravlje i život. Ne žive svi blizu, nemaju svi jednake mogućnosti niti mogu pružiti isti oblik pomoći. Netko će roditelja njegovati osobno, netko će organizirati stručnu skrb, pomagati financijski, redovito posjećivati ili jednostavno biti dostupan za razgovor i važne odluke. Oblici brige mogu biti različiti, ali važno je da roditelj ne ostane zaboravljen i prepušten samome sebi.

Naravno, nisu svi obiteljski odnosi jednaki. Postoje roditelji koji svojoj djeci nisu pružili sigurnost, ljubav ni zaštitu. Postoje odnosi obilježeni zanemarivanjem, povredama ili nasiljem. Zato se odgovornost odraslog djeteta ne može u svakoj obitelji mjeriti istim pravilima. Nitko ne bi trebao biti prisiljen vratiti se u odnos koji ga i dalje uništava.

No, ondje gdje je postojala ljubav, predanost i stvarna briga, prirodno je očekivati uzajamnost. Ne zato što dijete roditelju duguje svoj život, nego zato što ljubav koja je godinama primana u nama stvara sposobnost da je jednoga dana i mi pružimo.

Obitelj nije odnos u kojem jedna generacija uvijek daje, a druga uvijek prima. Ona je živi krug podrške. Uloge se mijenjaju, snaga prelazi s jednih na druge, a onaj koji je nekada pomagao može postati onaj kojemu je pomoć potrebna.

Nekada roditelj nosi dijete. Nekada dijete pridržava roditelja. Između tih dviju slika nalaze se godine bliskosti, (ne)slaganja, pomaganja, puštanja, opraštanja, pregovaranja…

Zato možemo reći: naša djeca jesu naša djeca i uvijek će to biti. Samo će s vremenom biti naša na drugačiji način. Najprije su potpuno oslonjena na nas, zatim odlaze i grade vlastite živote, a poslije se možda vraćaju ne da ponovno postanu djeca, nego da kao odrasli ljudi budu uz svoje roditelje.

Prava bliskost ne znači vlasništvo ni kontrolu. Ona znači prihvatiti da svatko ima svoj život, ali da nitko u obitelji ne bi trebao postati nevažan čim više nije snažan, koristan ili samostalan.

Naša djeca jesu naša ljubav, ali nisu naše vlasništvo. Mi jesmo njihovi roditelji cijeli život, ali nismo cijeli njihov život. Ipak, ostajemo dijelovi istoga kruga, kruga u kojem se ljubav ne vraća uvijek na isti način, ali se prenosi, mijenja smjer i nastavlja kružiti.

Možda se prava vrijednost obitelji upravo u tome i prepoznaje: ne u tome koliko upravljamo životima jedni drugih, nego u tome ostajemo li jedni uz druge kada se krug okrene i kada onaj koji je nekada bio oslonac postane onaj kojemu je oslonac potreban.

Image by Gerd Altmann from Pixabay
Image by TANK153 from Pixabay
Image by BiancaVanDijk from Pixabay