Koliko slona zapravo vidimo?

Jedna, recimo stara priča, govori o skupini slijepih ljudi koji su se prvi put susreli sa slonom. Svaki mu je prišao s druge strane i dotaknuo samo jedan dio njegova tijela. Onaj koji je opipao surlu zaključio je da je slon nalik zmiji. Onaj koji je obuhvatio nogu tvrdio je da je poput stupa ili drveta. Treći je, dodirujući veliko uho, rekao da je slon nalik na lepezu. Jednom od njih se, pod rukom položenom na njegov bok, učinio poput hrapavog zida, a onome koji je držao rep poput užeta. Svaki je govorio o onome što je doživio. Problem je nastao kada je svoj dio iskustva proglasio cijelom istinom.

Nije li tako često i među nama? Vidimo nečiji postupak, ali ne poznajemo sve što mu je prethodilo. Čujemo jednu rečenicu, a ne čujemo strah, umor ili razočaranje iz kojeg je izgovorena. Poznajemo jedan dio nečijeg života i vjerujemo da poznajemo osobu. Ponekad je dovoljan pogled, poruka bez odgovora ili nespretno odabrana riječ da u sebi dovršimo priču čiji početak i kraj zapravo ne poznajemo. Naš um teško podnosi praznine pa ih brzo popunjava pretpostavkama. Od nekoliko dostupnih dijelova sastavljamo cjelinu, a zatim zaboravljamo da smo ju je sami sastavili. Tako pretpostavka postaje uvjerenje, uvjerenje postaje „činjenica”, a činjenica nešto što smo spremni braniti, nekad i po svaku cijenu.

U NLP-u postoji poznata misao: karta nije teritorij. Karta je naš prikaz svijeta, oblikovan iskustvima, osjetilima, riječima, očekivanjima i ranama. Teritorij je stvarnost u svoj svojoj širini, mnogo veća i slojevitija od prikaza koji o njoj nosimo.

To ne znači da je naše iskustvo neistinito. Čovjek koji je dotaknuo slonovu nogu doista je osjetio nešto nalik stupu. Ali slon nije samo noga. Jednako tako, ono što smo doživjeli u nekom odnosu može biti stvarno i bolno, ali možda ipak nije sve što se u tom odnosu događalo. Mudrost zato ne počinje odricanjem od vlastitog pogleda, nego priznanjem njegovih granica. Možemo reći: „Ovo je ono što ja vidim” bez zaključka: „To je sve što postoji.” Možemo saslušati tuđe iskustvo, a da time ne poništimo svoje. Možemo se približiti istini ne tako da glasnije branimo svoj dio viđenja (slona), nego da pokušamo vidjeti širu sliku, spojiti dijelove onoga što su vidjeli, dotakli, osjetili ili doživjeli neki drugi.

Možda bi mnogi sukobi izgledali drukčije kada bismo se češće pitali: Što mi u ovom trenutku nije dostupno? Koji dio priče ne poznajem? Što druga osoba vidi s mjesta na kojem stoji? I možda najvažnije: kada smo uvjereni da jedini vidimo cijeloga slona, vrijedi zastati. Jer moguće je da smo samo pronašli njegov dio koji nam se čini dovoljno velikim da ga zamijenimo za cjelinu.
Ono što vidimo može biti istinito.
Ali gotovo nikada nije sve, nije cjelina.

Image by Tom from Pixabay
Image by Paizurii from Pixabay