Mir i nemir – signali koje treba poslušati

Mir mi je važan. Vjerojatno važniji nego što ponekad znam objasniti. U svakom slučaju, što sam starija, to važniji. Važan mi je onaj osjećaj kad se misli stišaju, kad napetost u tijelu popusti i kad popusti potreba da u sebi neprestano vodim iste razgovore. Zato sam dugo osjećaj mira doživljavala kao dobar znak, potvrdu da sam nešto dobro odlučila. I ponekad je to doista bilo tako. Ponekad je mir došao jer sam nešto napokon razriješila. Izgovorila ono što je trebalo biti izgovoreno, prihvatila ono što nisam mogla promijeniti ili donijela odluku koja je bila u skladu sa mnom. Nekad su tu još znali preostati i tuga ili strah, ali negdje dublje osjećala sam da tom odlukom nisam napustila sebe.
No, ponekad je to samo bilo olakšanje.

Kada dugo razmišljamo o nečemu, u sebi držimo različite mogućnosti, pitanja i moguće posljedice. Otići ili ostati? Reći što osjećamo ili još malo pričekati? Prihvatiti priliku ili ostati u poznatom?
Već samo to vaganje može biti iscrpljujuće.
I kad napokon donesemo odluku, neizvjesnost prestaje. Um više ne mora istodobno vagati između ovog i onog, tijelo se opusti i unutarnja napetost popusti. To olakšanje može biti vrlo snažno. No, ne mora nužno značiti da smo odabrali ono što je dobro za nas. Može samo značiti da više ili za neko vrijeme, ne moramo birati, vagati, premišljati se…

Ponekad mir osjetimo zato što smo zaista riješili ono što nas je mučilo, ponekad zato što smo prekinuli kontakt s nelagodom koju više nismo željeli osjećati. Odustanemo od važnog razgovora i odmah nam postane lakše. Odbijemo priliku koja nas plaši i vratimo se poznatom. Ne postavimo granicu jer bi mogla izazvati nečije nezadovoljstvo. Uvjerimo se da nešto ipak nije toliko važno. Napetost se tada smanji, ali ono neriješeno možda ostane u nama. Mir koji smo mislili da smo pronašli može s vremenom ponovno postati nemiran. Zato bih uz pitanje „Osjećam li mir?” pokušala sebi postaviti još nekoliko pitanja:

• Jesam li nešto zaista razriješila ili sam samo prekinula kontakt s nelagodom?
• Je li odluka proizašla iz mojih vrijednosti ili iz potrebe da što prije prestanem osjećati strah?
• Čini li me ona dugoročno slobodnijom, iskrenijom i cjelovitijom?
• Moram li stalno nešto potiskivati ili sebi objašnjavati kako bih taj mir održala?
• Kako ta odluka izgleda nakon nekoliko dana, kada početno olakšanje prođe?

Ne treba očekivati da odgovori uvijek budu trenutačni ni sasvim jasni. Katkad tek vrijeme pokaže je li se u nama nešto stvarno smirilo ili smo ono teško samo privremeno sklonili iz svojeg vidokruga. Važno je pritom ne otići ni u drugu krajnost. Kao što nije svaki mir znak da smo dobro odlučili, tako ni svaki nemir nije znak da smo pogriješili. Neke odluke koje su duboko u skladu s nama u početku mogu izazvati strah, krivnju, tugu ili nesigurnost. Postavljanje granice može biti neugodno. Iskren razgovor može nas uzdrmati. Odlazak iz odnosa, posla ili načina života koji nam više ne odgovara može istodobno donijeti i slobodu i veliku težinu.
Ponekad nemir znači da napuštamo poznato i učimo živjeti na nov način.

No, ni nemir ne treba automatski “pročitati” kao znak rasta. Ponekad nas upozorava da nešto nije dobro za nas, da prelazimo vlastite granice ili da se u nekoj situaciji ne osjećamo sigurno. Nelagoda nije uvijek poziv da budemo hrabriji, uporniji ili štogod slično. Katkad je to poziv da zastanemo, poslušamo sebe, zaštitimo se.

Ni mir, niti nemir, nisu konačni i nisu uvijek jednoznačni odgovori. Oni su važni unutarnji signali koje vrijedi saslušati i promatrati u širem kontekstu. Nije svaki mir miran i dobar samo zato što je ugodan. Nije ni svaki nemir loš samo zato što je težak. Možda se manje trebamo pitati kako što prije doći do mira, a više kakav mir stvaramo svojim izborima. Je li to mir koji ovisi o tome da nešto ne pogledamo, ne izgovorimo, ne napravimo ili ne osjetimo? Ili mir u kojem možemo ostati uz sebe čak i kada prolazimo kroz strah, tugu i neizvjesnost?

Možda stabilniji mir ne znači da više ništa nije teško, nego da se i s onim teškim možemo susresti na mirniji način. Bez potiskivanja, ali i bez potrebe da sve odmah riješimo. Tako, sloj po sloj, gradimo mir koji može podnijeti i trenutke nemira.

Image by Daniel R from Pixabay
Image by Sławek from Pixabay