Kako jednostavna ideja može postati cijelo popodne igre

Kad dođu hladniji dani i više vremena provodimo u zatvorenom, često se čuje poznato: „Dosadno mi je!” Roditeljima tada dobro dođe nekoliko ideja koje ne zahtijevaju posebnu opremu, veliku kupnju ni dugotrajnu pripremu.

Za djecu od pet do deset godina dobar početak može biti sasvim obična zamisao: otvoriti restoran, liječiti plišane životinje ili sagraditi grad od kutija. Takve igre ostavljaju prostor da dijete dodaje vlastite ideje, mijenja pravila i vraća im se sljedeći dan. Nekoliko jednostavnih navika može pomoći da taj početak preraste u dulju igru.

Ponudite konkretan izbor
Na pitanje „Što bi se igrao?” dijete ponekad nema spreman odgovor. Lakše je krenuti uz dvije jasne mogućnosti: „Hoćemo li otvoriti restoran ili napraviti ambulantu za plišance?” Izbor neka bude dovoljno malen da odluka bude jednostavna, a dovoljno otvoren da dijete odredi kakav će restoran ili ambulanta biti. Možda će posluživati samo neobična jela ili primati isključivo ozlijeđene zmajeve.

Pripremite malo materijala i zajedno započnite
Kartonska kutija, bojice, papir, ljepljiva traka i nekoliko praznih ambalaža može poslužiti za mnogo različitih igara. Dodajte ono što već imate: plišance, kocke, plastične posudice, komade tkanine…
Roditelj može pomoći osmisliti prvi korak, izraditi jedan rekvizit ili odigrati prvog gosta. Kad dijete prihvati ideju, ostavite mu prostora da nastavi samo. Nekoj će djeci trebati više zajedničke igre, a neka će brzo preuzeti cijelu priču.

Dopustite da se igra razvija
Zamislimo da dijete otvara restoran. Za početak su dovoljni stol, nekoliko tanjura i papirnati jelovnik. Zatim se mogu pojaviti nova pitanja: Kako se restoran zove? Treba li mu natpis? Tko prima narudžbe, tko poslužuje, tko kuha? Dijete može izraditi novac, zapisivati narudžbe, urediti stolove ili smisliti dostavu. Mlađe dijete može nacrtati jela, a starije dodati cijene i računati račune. Sutradan restoran može dobiti novu ponudu ili ugostiti rođendansku proslavu plišanog medvjedića.
Slično se može razvijati i veterinarska ambulanta. Nekoliko plišanaca, dekica i kutija dovoljno je za prvi pregled. Potom dijete može napraviti kartone pacijenata, urediti čekaonicu, odrediti termine i napisati upute za njegu. Jedan plišanac možda treba odmor, drugi se boji pregleda, a treći dolazi na kontrolu. Svaki novi pacijent donosi novu priču. Roditelj povremeno može ući u igru s pitanjem: „Moj medo slabo jede. Možete li ga pregledati?”

Dodajte poticaj kad igra zastane
Ne treba unaprijed osmisliti cijelo popodne. Često je dovoljno jedno pitanje: „Što nam još treba?” ili „Kako bismo to mogli napraviti?” Oslabi li djetetov interes, ponudite mali novi događaj: u restoran stiže više gostiju nego što ima stolica ili ambulanta prima neobičnog pacijenta. Ako dijete želi promijeniti smjer igre, slijedite njegovu ideju. Ne mora dovršiti sve što je započelo.

Sačuvajte nešto za sutra
Kad prostor dopušta, ostavite restoran postavljen ili spremite rekvizite u jednu kutiju. Jelovnik, natpis i kartoni pacijenata postaju poziv na nastavak.
Tako se smanjuje potreba da roditelj svaki dan smišlja novu aktivnost. Poznata igra može dobiti novu priču, drugog gosta ili drugačije pravilo.

Ostavite prostora za kretanje i predah
Dulje popodne ne mora značiti nekoliko sati iste aktivnosti. Izrada rekvizita može se izmjenjivati s igrom uloga, kratkim plesom, užinom, nekom drugom aktivnosti. I ne treba svaku igru pretvoriti u zadatak za učenje. Dok dijete dogovara uloge, smišlja priču, gradi i rješava male probleme, već mnogo toga vježba. Najvažnije je da ima prostora uživati u onome što je samo osmislilo.

Vrijeme bez ekrana ostavlja više prostora za kretanje, maštu i druženje. Kroz igru dijete uči dogovarati se, čekati svoj red, izraziti želje i pronaći rješenje kad nešto ne ide prema planu. Tako jedan mali restoran ili ambulanta za plišance postaju prilika da upoznaje svakodnevni život, isprobava različite uloge i gradi povjerenje u vlastite sposobnosti.

Image by vikvarga from Pixabay
Image by Tung Lam from Pixabay