Djeca imaju pravo na sve emocije, ali ne i na svako ponašanje

Ovo je jedno od najvažnijih načela koje roditelji trebaju usvojiti.

Dijete ima pravo:

• biti ljutito kada nešto ne dobije
• biti razočarano kada izgubi
• biti tužno kada mu se nešto zabrani
• osjećati ljubomoru, strah, zavist, frustraciju…

To ne znači da ima pravo:

• udarati roditelje, staratelje ili drugu djecu
• vrijeđati i ponižavati druge
• uništavati stvari
• ucjenjivati svojim ponašanjem
• očekivati da se svi prilagođavaju njegovim željama

Primjerice, dijete u trgovini želi igračku. Roditelj kaže da je neće kupiti. Dijete počinje vrištati. Roditelj u toj situaciji može reći: „Vidim da si jako ljut/a jer želiš tu igračku. Razumijem da ti je teško, ali danas je nećemo kupiti.” Važno je da roditelj tada ostane pri toj odluci. To je istodobno suosjećanje i postavljanje granice. Roditelj koji na kraju kupi igračku samo da zaustavi vrištanje, dijete može naučiti da je intenzivan ispad učinkovit način dobivanja željenog.

Stručnjaci naglašavaju važnost dosljednosti i upozoravaju da popuštanje zahtjevima tijekom ispada može povećati vjerojatnost ponavljanja takvog ponašanja.

Što učiniti kada dijete prijeđe granicu udaranjem, a roditelj ne želi odgovoriti nasiljem?
Važno je znati da to što roditelj ne smije udariti dijete ne znači da je nemoćan. Roditeljski autoritet ne proizlazi iz sposobnosti da uzvrati udarac, nego iz sposobnosti da zaustavi neprihvatljivo ponašanje i dosljedno postavi granicu. Zamislimo da sedmogodišnje dijete, ljutito zbog zabrane igranja na mobitelu, udari majku ili oca.

1. Odmah zaustaviti udaranje
Roditelj treba reagirati odlučno, ali bez agresije. Može reći mirnim, ozbiljnim glasom: „Stani. Ne dopuštam da me udaraš.” Ukoliko dijete ponovno pokuša udariti, roditelj se može odmaknuti, postaviti fizičku udaljenost ili zaštititi sebe i druge. Postoji li neposredna opasnost, može biti potrebno kratko fizički spriječiti udarac, uz najmanju nužnu silu, bez kažnjavanja ili bolnog sputavanja, važno je da dijete vidi kako njegova ljutnja ne može poništiti roditeljevu granicu.

2. Ne ulaziti u raspravu dok je dijete preplavljeno emocijama
Roditelji ponekad krenu govoriti: „Kako se usuđuješ udariti me? Znaš li koliko se trudim za tebe?” no, u trenutku snažnog emocionalnog ispada dijete često nije sposobno pažljivo slušati takva objašnjenja. Bolje je kratko reći: „Vidim da si jako ljut, ali neću dopustiti udaranje. Razgovarat ćemo kad se smiriš.” Ukoliko je potrebno, roditelj prekida interakciju na kratko, ostajući dostupan i vodeći računa o sigurnosti djeteta.

3. Granica mora imati stvarnu posljedicu
Udari li dijete roditelja i nakon pet minuta dobije mobitel koji je zahtijevalo, što je naučilo? Da udaranje nema posljedicu, štoviše da može biti uspješno. Zato je važno da se prvotna zabrana ne promijeni zbog nasilnog ispada. Uz to, može postojati razumna, unaprijed poznata posljedica vezana uz ponašanje. Primjerice: „Kad udaraš, prekidamo igru i odmičemo se dok se ne smiriš.” Ili, ako je dijete, primjerice, bacalo igračke: „Igračke kojima se gađa druge spremit ćemo dok ih ne budeš mogao sigurno koristiti.”
Posljedica ne mora biti stroga da bi bila učinkovita. Važno je da bude predvidljiva, razmjerna i provediva.
Ne preporuča se gomilanje kazni u ljutnji, primjerice oduzimanje svih igračaka na mjesec dana.

4. Kada se smiri, slijedi razgovor i popravljanje štete
Tada roditelj može pitati: „Što te toliko naljutilo?”, „Što si mogao napraviti umjesto da me udariš?”, „Kako ćemo sljedeći put riješiti takvu situaciju?” i sl. Dijete može vježbati reći „Jako sam ljut/a!”, odmaknuti se, zatražiti pomoć ili dogovorenu pauzu. Važno je i da nauči preuzeti odgovornost. Ako je nekoga povrijedilo, treba ga usmjeriti prema isprici i primjerenom načinu popravljanja štete. Ne treba forsirati praznu ispriku samo da bi se sukob što prije završio.

5. A što ako dijete vrlo dobro zna da roditelj neće uzvratiti?
Tu treba razlikovati dvije stvari. Moguće je da dijete iskušava granice upravo zato što zna da ga roditelj neće fizički kazniti. To nije dokaz da mu je potrebna fizička kazna. Zapravo, dijete bi se trebalo osjećati sigurno da ga roditelj neće udariti, čak ni kada se ono ponaša neprihvatljivo. Ono što mora naučiti jest da sigurnost od nasilja nije isto što i odsutnost pravila i posljedica. Roditelj mu svojim ponašanjem pokazuje: „Ja tebe neću udariti, ali ni tebi neću dopustiti da udaraš mene.” To je snažna odgojna poruka, pod uvjetom da iza riječi stoji dosljedno ponašanje.

Ipak, postoji jedna zamka. Nije svaki udarac izraz prkosa ili pokušaj dominacije. Dvogodišnjak koji udara tijekom ispada bijesa, sedmogodišnjak koji je naučio udaranjem dobivati ono što želi i trinaestogodišnjak koji namjerno fizički zastrašuje roditelja predstavljaju vrlo različite situacije. Što je dijete starije, što je agresija ozbiljnija i što se češće ponavlja, to je važnije uključiti stručnu pomoć. Roditelj ne treba sam trpjeti ozljede ili zastrašivanje.

Važno je znati da dijete obično nije nasilno zato što roditelj nije dovoljno strog. Uzrok može uključivati niz čimbenika, od naučenih obrazaca do emocionalnih i razvojnih teškoća.

Image by Michal Fošenbauer from Pixabay
Image by Yamu_Jay from Pixabay