Apsolutni jezik ne može odražavati stvarnost

Kad čujemo ‘uvijek’ i ‘nikad’ – možda je vrijeme da zastanemo

Riječi imaju moć. Osobito one koje nose težinu apsoluta poput: uvijek, nikad, svi, nitko, savršeno, idealno i slične. Na prvi pogled te riječi zvuče odlučno, jasno, samouvjereno no, upravo tu često počinje izobličenje stvarnosti.

Što se skriva iza takvog jezika?

Kada netko kaže: „Svi su protiv mene.“ ili „On nikad ne sluša.“ ili „To mora biti savršeno.“ … ne govori o činjenicama, nego o svom unutarnjem doživljaju: povrijeđenosti, frustraciji, strahu ili osjećaju.

Psihološki pogled

Ljudi koji često koriste apsolutne izraze:

  • teže crno-bijelom razmišljanju (ili je sve super, ili ništa ne valja),
  • teže kontroli jer ih nesigurnost uznemirava,
  • pokušavaju si olakšati donošenje odluka (npr. „ili je idealno ili neću uopće“),
  • izražavaju emocije preko generalizacija jer nemaju sigurnost reći: „Osjećam se zanemareno, povrijeđeno, neviđeno ili drugačije“

Zašto je to važno?

U komunikaciji, ovakve riječi:

  • pogoršavaju sukobe jer drugi osjećaju da ih netko optužuje ili isključuje,
  • zatvaraju prostor za nijanse, a većina života se događa upravo u nijansama,
  • pojačavaju stres jer kad mislimo da nešto mora biti idealno, sve ispod toga doživljavamo kao neuspjeh.

Kako prepoznati i promijeniti obrazac?

Umjesto na jedan, stvari možemo opisati i na drugi način. Primjerice:
„On nikad ne pomaže.“ → „U zadnje vrijeme imam dojam da sam često sama u svemu.“
„Svi me kritiziraju.“ → „Nekoliko ljudi mi je uputilo kritiku i to mi teško pada.“
„To mora biti savršeno.“ → „Važno mi je da to ispadne dobro, ali dopuštam mogućnost da ne bude idealno.“

Kada koristimo precizniji i realniji jezik, osjećamo veću kontrolu nad sobom i svojim odnosima.

Apsolutne riječi možda zvuče snažno, ali prava je snaga zapravo u nijansama. Kad se odvažimo reći što zaista osjećamo, a ne što „svi“, „nikad“ ili „idealno“ nalažu, postajemo autentični, jasni i povezani.

Image by Mircea Iancu from Pixabay

ostavite svoj komentar