Blog jedne jedačice

25.01.

Opet kriza. I prošli puta sam započela dnevnik tom rečenicom. Možda zato što se ne usudim apstinirati do kraja.Možda radim samoj sebi još veći problem. Ne mogu se odlučiti reći kompulzivnom jedenju totalno zbogom. Pa to je moj raj na zemlji. Istina, kada se otrijeznim, postaje suprotno od toga. Ipak, ovako barem imam neke gušteve, a apstinirajući ne bi imala ništa.U dane kada je red na moj voćni ili smoothie day život mi baš i ne izgleda privlačno. Ali ga mogu izdržati ako znam da ću drugi dan moći jesti po starom. Ne mogu zamisliti da budem potpuno bez omiljenih okusa. S druge strane, svjesna sam da takve okuse ne mogu jesti beskonačno mnogo, a ne umijem se zaustaviti kad je vrijeme. Ostaje, znači, da ih izbacim. A ako ih izbacim, u čemu je smisao življenja? Osjetim tada samo prazninu i jad i nemoć i tugu.I glupo samosažaljenje. NE ŽELIM DA TO BUDE ŽIVOT. Možda, možda kad bih dovoljno izdržala u apstinenciji, možda bih došla do toga da život nije samo guštanje u omiljenim okusima… Ali treba preživjeti navale one količine žudnje… koja je meni tako jaka da se ne znam s time nositi. Bože, smiluj mi se. Nemam pojma kuda da krenem. Idem slikati nešto… nešto iz mene. Možda mi ruka sama nađe put do moje unutrašnjosti. Evo, upravo sam pojela sve što sam željela. Osjećaj – nikakav. ljuta sam. više ne uživam u hrani kao prije, ne ispunjava me kao prije, a nemam što drugo za činiti ako ne jedem. Zaboravljam što me još veseli, što još ima smisla…IMA LI ŽIVOT SMISLA? Ježim se od tog pitanja.

 

27.12.

Opet kriza. vrlo jaka. Kolača i hrane posvuda. Stalno se jede. Ja i dalje furam svoj plan: jedan dan jedem, drugi dan pijem voćni sok ili smoothie koji si sama složim (2 ili 3 vrste voća, orašastih plodova, svježi sir, jogurt, malo meda, voda). Jučer sam trebala imati smoothie day, ali nisam uspjela. Toliko me mamila obična salata da sam ju pojela. Čim počnem žvakati, odmah se uključi neki mehanizam u meni koji vuče na još… samo da se još žvače i još i još… Nisam smjela nigdje pogledati, sve je izgledalo tako primamljivo, čak i ono što inače ne bih jela. I onda me opet dočekao poznati osjećaj uskraćenosti, drugačijosti, samosažaljenja (ovo je doba kada svi stalno jedu i guštaju u hrani, zašto ne mogu i ja?) i velike žudnje. Nisam se borila. Nisam čitala o uzvišenijem putu, o nadvladavanju, o životnim primjerima kako su ljudi uspjeli. Nisam posegnula za kontaktom s Bogom, nisam se molila, nisam nešto osobito čitala oa literaturu. samo sam napisala poruku vapaja osobi koja je prošla ova stanja i kraj. Ona nije odgovorila, a baš samo od nje očekivala savršene rečenice koje će obuzdati moju žudnju. Sjećam se da mi je jednom u tom stanju moja prijateljica rekla ovo:

S vremenom naučimo da kriza dođe,
da može biti jaka, da se sve čini besmisleno,
ali da ju možemo preživjeti; da ne moramo recidivirati.
Recidiv nam donosi smo još više lošeg osjećaja jer
nakon njega imamo grižnju savjesti, opet se osjećamo slabi
i mislimo da ne vrijedimo.
Važno je da znaš da ti hrana sada ne bi bila olakšanje
tako da je ne trebaš uzeti.
A kako s vremenom naučimo da takvi krizni dani dođu i prođu;
imamo nadu i povjerenje da će nakon njih doći
žuđena sloboda i mir.
U te dane onda naučimo raditi nešto za sebe i druge
kako bi izgurali te dane.
Povjerenje u Boga i nada! Vjeruj, ima smisla!
Bog nas nije stvorio da patimo već da živimo u miru i nadi.
Polako…

Još uvijek su mi moćne te rečenice, ali jučer sam bila obezglavljena, nisam se niti sjetila pročitati ih. Išli smo u goste  i osjećaj uskraćenosti je porastao kada sam vidjela kolače koje nisam još probala. Ruka je krenula. Pojela sam jedan, drugi, treći, opet krug, pa opet još jedan krug… Nisu me ispunjavali. Čudno je kako su bili primamljivi, a kada sam ih okusila, sva iluzija je nestala. Obični kolači. Neki suhi. Neki premasni. Neki preslatki. Neki s nečim što ne volim. Osjećaj žudnje je nestao. Doživjela sam okus i razočarao me. Ovo nije vrijedilo moga sklizavanja.

Ono što je postalo prednost – nisam se osuđivala. Pa što, poskliznula sam se. Idem dalje. Ne želim uništiti do sada stvoreno. Ipak, osjećam da u meni raste strah. Što ako sutra opet bude tako. Danas nisam imala smoothie day, imat ću ga sutra. A što ako se sutra opet poskliznem i ako se iz tih poskliznuća dan za danom neću moći izvući – to je ta misao koja je tinjala ispod opraštanja samoj sebi.

Život. Ubaciti život između obroka! Ubaciti ono što volim, ispunjavajuće i ohrabrujuće. Čime se puniš – to te i gradi, zar ne? A ja sam opet izbacila šetnje, prirodu koja me umiruje, crtanje, čitanje i pisanje… Ovih dana je previše tv-a, previše božićnih filmova … kao previše šećera u torti. Omađijalo me i osjećam se hipnotizirano. Gledam kako jesti, kako srediti kuću, pogledati opet neki film i slično. Isti krug: jelo – kauč – tv. Sumorne misli tiho se privlače i ubijaju rast. Završava film, a ja ne znam što ću dalje… kako živjeti između. Između jela, između gušteva…. Što se događa kada guštevi prođu, kada osjetim život, kada nema ugode izvana, kada se svjetla pozornice izgase… Događa se strah, nesigurnost, kontakt s boli od ranije, kontakt sa sobom od koje bježim, kontakt sa surovošću svijeta u kojem ima puno tuge, brige i patnje…

Druženje s prijateljima je ugodno uz hranu, ali ako ne jedem njihovi razgovori su mi dosadni i umaraju me. Odgovara mi društvo osoba koje su u istom problemu kao i ja, s kojima dijelim svoju ovisnost i kompulzivnost. Danas nije grupa. U nedjelju je skype sastanak.Izići ću u šetnju danas. Moram se nekako prisiliti zato jer znam da će mi goditi. Teško je samo izići. Napraviti taj korak.

 

19.12.

Jučer sam imala strašnu žudnju za hranom. A upravo je bio dan kada jedem voće ili salatu, uglavnom nešto lagano. Oko mene – stalno neka hrana ili razgovori o hrani. Unutarnji osjećaj – neka hladnoća, izoliranost; svi smiju jesti jedino ja nešto ne smijem, osjećaj odbačenosti… Sve je poznato iz mog djetinjstva. Oduvijek sam se osjećala drugačije od drugih. Nekada sam čula da i drugi to govore o meni: ”Kako je ona čudna.” Zašto sam bila drugačija? Sada, kada sam veća, razmišljam kako je ta ‘drugačijost’ postala moja prednost. Ali, trebalo je proživjeti dane od moje 12-te godine do čak 21,22. Pa i 30-te…. I još uvijek prepoznajem u sebi, kada sam u društvu, osjećaj nesigurnosti, vršim unutarnje provjeravanje: Da li je ona to rekla zato što misli da sam ja… i slična pitanja.

Da se vratim na jučerašnji dan. Divno je kad možeš imati 3 ili 5 obroka, umjerenih, koji te hrane. A između toga – život! Ja jučer nisam znala kako živjeti taj život od silne žudnje za hranom. Samo sam bila svjesna da nisam kao drugi, normalni, u tom području i ta me spoznaja paralizirala. Stvarala mi je ljutnju. Poremećaj prehrane je nešto za cijeli život, od toga se ne izlječiš. Od toga bjesnim. Zašto baš meni? Kako sam to navukla na sebe?

A zapravo znam. Kada sam bila mala, nisam se znala nositi sa tugom i osamljenošću, trebala mi je toplina, a hrana mi ju je pružala. Grijala me i bila mi prijatelj, mama, roditelji, uz nju sam osjećala da sve sjeda na svoje mjesto i da ipak ima ugode na ovom svijetu.

Za mene nije bilo šanse ne dobiti taj poremećaj. Išla sam po toplinu koja mi je bila dostupna. Hrana.

Danas, s novim jutrom, žudnja se ugasila. Danas je dan kada mogu jesti sve što želim unutar obroka. I sada, kada mogu, ništa mi ne djeluje tako primamljivo. Ne znam što bih stavila u usta. Od toliko jučerašnjih želja i zamišljaja okusa na mojim nepcima, danas, kad sve te želje ostvarujem, niti jedna mi ne pruža ono što sam zamišljala da će mi pružiti.

Razočarana, pitam se za čime sam toliko žudjela? Svaka čarolija okusa prestaje onog trena kada okusim. Sve dalje je samo kompulzivna navika u kojoj ruka ne staje već samo prinosi ustima nove zalogaje. Kako prestati?

 

 

12.12.

Našla neki svoj način. Izgubila oko 15-20 kg. Nisam se vagala. Vidim po odjeći u koju sam zadnji puta stala prije 11 godina. Put je težak, još uvijek. Ipak mi se čini lakši nego jesti, jesti i depresiviti još više. Gubila sam volju za kretanjem, za izlaženjem iz kuće. Za druženjem. Ugoda je kratka, a tuga puno dulja i veća kada jedem više nego što mi je potrebno.

Pomogla mi je knjiga Fast diet. Bila mi je pokretač. Shvatila sam da to nije dijeta već stil života. I evo me na tom putu već 5 mjeseci.

Iako i sada jedem više nego što mi treba. Možda se malo pomnije promatram iznutra. Primjećujem da hranu držim i ne mogu je pustiti. Ne mogu pustiti da prestane obrok. Što će se onda dogoditi? Osjećaj hladnoće i nelagode. Još sam ovdje, u ovom svijetu kojeg se bojim. Bojim se što mi se može dogoditi, koliko boli i povreda ću morati još iskusiti ja, moja djeca, bliski ljudi. Želim zaštiti sebe, njih, pa se omatam debelim omotačem hrane (sala) da ne boli jako kada padam, kada me netko udari, povrijedi, kada nekome ne budem važna…

Neobično je to. Pazim da me netko ne udari i ne povrijedi, držim se za hranu kao zaštitu, a onda me baš ona udari. Ja se udarim. bojeći se da to ne učine drugi. Što je to? Strah od života, od boli, od osjećaja? Možda strah od osjećaja? I oni pozitivni i oni negativni – naporni su. Ta šetnja od veselja do tuge, od radosti do žalosti umara. Rado bih se odmorila. Od svoje glave, od misli koje lete prema hrani, od zamišljanja što bih jela i na koji način. Odmorila bih se od isprobavanja različitih okusa. Od očekivanja da će me odvesti negdje, ne znam ni sama gdje… U neku novu zemlju, neku drugu priču gdje je sve ugodnije, gdje sam voljena i prihvaćena, gdje ne tražim druge da mi to kažu već to jesam i znam da jesam. Gdje živim sebe svjesno i jasno.

Ali, zapravo,… sa svakim novim zalogajem čarolija nade prestaje. Traje ravno onoliko dugo koliko i prvi zalogaj. Sve iza toga je puno turobnije i od zemlje iz prošle rečenice više se raspoznaju obrisi. To je samo bila fatamorgana prvog zalogaja. Zapravo sam jedući sve dalje od svoga cilja.

I zbog toga, baš zbog toga jer je dosta zavaravanja i dosta posljedica odluka odlučila sam se na novi put. Rezultati su tu. Nije lako. Ipak, lakše nego nositi se s posljedicama prejedanja. Ali i dalje puno puta teško. Iako ima i puno osjećaja pobjede i snage i mirisa novog života.

 

 

17.04.

Upravo sam došla sa grupe ‘Meditacija hranjenja’. Eto, danas smo dobili službeni naziv. Ono što nam se počelo događati jest da manje jedemo, ali smo se okrenuli ka očekivanjima: Kad će se to početi vidjeti?
Upravo zbog toga sam mnogo puta ‘pala’. Očekivanja koja sam imala i koja sam željela što prije vidjeti ostvarenima su me potukla. Završilo bi tako da bih nastavila jesti kao i prije jer, eto, nema smisla toliko odricanje od užitka… to se ionako slabo vidi.. neću valjda jesti tako dva, tri, mjeseca i slično.
Sada se u meni rađa neka radost da ću kroz godinu dana tek vidjeti što ću biti. Možda ću ostati ista, ali neću više koristiti hranu da izbjegnem osjećaj neugode, stresa, ljutnje, da se uz nju veselim i da s njom dijelim uspjehe. Cilj je doći do toga da želim jesti jer postojim. Ne da bih smršavila, ne da bih se utješila ili nagradila već baš zato što sam gladna i što mi treba hrana za život.  Cilj je odustati od ciljeva za koje se želimo loviti i koji nam donose razočaranje kada se ne ostvare u zadanom roku i vremenu.
Ovo što radimo na grupi su vježbe meditacije i hranjenja. I radimo ih radi ničega. To su vježbe suočavanja sa stvarnim životom. Zajedno se skupimo i suočavamo se. Zajedno smo jači. I dok jedemo komadiće hrane, ustanovljavamo da nam je ta količina upravo dovoljna da osjetimo bogatstvo okusa u nekoj namirnici. Iz te vježbe nešto će se dogoditi, ali ne idemo za time da se dogodi. Idemo za time da budemo ono što jesmo. I da vježbe meditacije i hranjenja integriramo u život.

 

15.04.

Toliko se različitih emocija i postupaka izmjenilo u ovih tjedan dana… Od razmišljanja ‘mogu ja to’ pa sve do pogleda u ogledalo i razočaranja ‘ ostat ću zauvijek ovakva’. Zapravo, sve je lakše od pogleda u ogledalo. Barem meni. Vidim se kao vitku osobu kojoj se trenutno događaju kilogrami. I ne gledam se često bez odjeće da ne padnem u očaj. A onda, kada slučajno ulovim svoj izgled u nekom izlogu, muka mi je od onoga što vidim. Zato mi je bolje izbaciti ogedalo i živjeti vedro i s mirom. Zapravo, kada se ne vidim u ogledalu, u svojoj glavi si izgledam ok. Ali kada gledam samu sebe pažljivo, postane mi mučno.

Čemu težnja tolikoj savršenosti? Čemu ne prihvaćanje svog izgleda i svoje težine? }egdje u dubini mene znam da nije zamišljeno  da hrana bude anestetik niti da bude nadomjestak za ugodu koju također daju dovoljan broj pohvala, dovoljno vremena provedenog sa osobama kojima je stalo do tebe… Čini se da sam kliznula u filozofiranje…

Dakle, vježbe hranjenja su mi pomogle da jedem polakše, dišem i osjećam okus hrane. Počinjem to sve više prakticirati u svom životu. Osim toga, imam potrebu da šećem dok to prije nisam imala. Nešto se ipak zbiva. Ne mogu reći – upravo sada, ali negdje iznutra kao da se pokrenuo onaj klik i kao da više nije važno debljanje ili mršavljenje već odgovoran odnos prema sebi – voljenje sebe i poštovanje svoga želuca kada kaže: ”Dosta mi je!”

 

07.04.

Nekoliko dana nepisanja i nekih malih novosti. Počela je grupa hrane na kojoj smo prisutne ja, moja šogorica i psihoterapeut. Obje imamo viška kilograma i radimo s njime na našem problemu. Cilj nam je mijenjati životni stil, a ne smršaviti u deset ili dvadeset dana. Odlučile smo se za polagan put. I vjerujemo da ćemo tako uspjeti biti dugotrajne. Idemo puževim korakom. Činimo samo ono što možemo u vezi hrane. Na grupi je bilo zgodno. Pronašle smo da ono što možemo jest da prošetamo svaki dan pomalo ( 15 min, 20 min, pola sata – koliko možemo) i da jedemo u obrocima. Obroci znače kad je najmanje sat vremena pauze od jela. Ili dva sata. Svatko si odredi ono što može izdržati, a ne ono što ne može – kako je čest slučaj. Počnemo ambiciozno i nakon 7, 10 ili 20 dana više ne možemo držati taj tempo. Na grupi radimo i vježbe meditacije i vježbe hranjenja. Odlično iskustvo.

Mogu reći da mi je prvi puta (možda čak i u životu prvi puta), došlo do glave jednu večer da sam umorna, a ne gladna i da sada idem u krevet jer mi je potreban san, a ne jelo. Otišla sam spavati, a da nisam večerala. To mi je bio fantastično.

Ipak, dan nakon toga, ušla sam u pekaru i kupila 3 jestive stvari i pojela ih brzo, svjesna da nisam tako gladna da bih sve tri pojela, ali ipak sam to učinila.

Malo pobjede, malo poraza… Ne dozvoljavam da me porazi razočaraju i vrate na početak, Ne, ja sam krenula negdje i neću stati. Prije svega, želim zdraviji život i mijenjanje životnog stila, a ne brzo gubljenje kilograma. Na sve to mogu samo reći: Bože pomozi!

 

 

02.04.

Pomisao da bih uopće se trebala ograničiti u jelu mi je totalno neprihvatljiva. Ili u izboru namirnica također.To mi se čini kao zatvor: ovo smiješ, ono ne smiješ… i tako do kraja života ako želiš stvarnu promjenu. Jer jedino ono čega se uspiješ pridržavati kao svog životnog stila ima učinak. Sve ostalo, što primjenjuješ na određeno vrijeme (uključujući i sve vrste dijeta) ima jo-jo efekt. Vrati ti se sve što si izgubio i još malo više.

Evo ulomka iz knjige ‘Žene, hrana i Bog’ autorice Geneen Roth:
” U sklopu istraživanja o učinkovitosti dijeta na Kalifornijskom sveučilištu u travnju 2007. znanstvenici su otkrili kako je jedan od najboljih predskazatelja dobitka na težini – gubitak težine uz pomoć dijete u nekom razdoblju prije početka istraživanja. Ispitanici koji su se podvrgli dijeti praćeni su nešto manje od dvije godine i u tom razdoblju 83 posto njih je dobilo više kilograma nego što ih je izgubilo  na dijeti. Drugo istraživanje je pokazalo kako su ljudi koji su bili na dijetama u lošijem općem stanju nego oni koji nikad nisu bili na dijeti.”

Knjiga mi je fantastična, ukazuje na neki drugačiji put… Preporučam je… Izdao VBZ.

Ova istraživanja prepričavam učenicama.

–  Da ste bolesne i da vam liječnik predloži lijek od kojeg bi vam bilo lošije, biste li svejedno poslušale njegov savjet? Naravno da ne.

–  Očekujem da shvatite da vam je mozak isprala dijetna industrija koja godišnje zaradi 60 mlrd dolara.

31.03.

Divna jela, okusi… Raskošni uskrsni doručak i dragi ljudi… Ne, nisam trpala u sebe, ali sam žalila što u mene ne stane više nego što je stalo. I što je jelu došao kraj. Zapravo, na stolu nije više postojalo ništa što bih željela staviti u usta i to me činilo tužnom. Nekako sam se osjećala nepotpuno i nedovršeno. Nešto poslije pojela sam komad torte koji mi također nije nešto osobito prijao. O čemu je tu riječ? Kao da bih htjela još i još, a više ne mogu. Nemam potrebu u tijelu, ali imam u mozgu. Kako isključiti taj proces koji mi stvara muku?

I svi ti svečani trenuci kao da me iritiraju. Naglašavaju da bih trebala biti u određenom raspoloženju, a nisam. Mogu samo biti svakidašnja ja, što znači – i napeta i nezadovoljna i zabrinuta i prestrašena i, kad nešto pojedem, opuštena, nasmiješena, vedra, snažnija i optimističnija nego prije…

Kao da se kroz hranu te dvije struje emocija bore koja će nadvladati… Od jedne bježim kako bih dobila drugu.

29.03.

Dnevnik jedenja mi je dosadno pisati, vjerojatno bih trebala bilježiti vrlo često ono što i ne želim da se vidi. Bez veze. Sve ima smisla prijepodne. Čim dođe vrijeme ručka, kočnice popuštaju i ograde padaju. Sve miriši jače, snažnije, okusi su razbuđeni i gotovo uvijek pojedem više nego što mi je potrebno. Zatim neko grickanje do večeri. Kreće nakon ručka. Kao da mi je teško rastati se s hranom. Ne želim prestati. Nakon ručka nešto slatko. Pa nešto slano. Pa kratke pauze pa opet nešto. I opet nešto fino za večeru….Pekla sam palačinke. Prvo pojela dovoljno. A onda još jednom toliko.

Današnja psihoterapija mi se sviđala. Meditacija. Dotaknuti onaj dio sebe koji je zdrav, onaj dio sebe koji smo imali kada smo se rodili kao bebe, onaj dio s kojim smo došli na ovaj svijet i imali ga prije svih drugih utjecaja koji su ga tijekom života mijenjali i potiskivali… Meditacija mi je do sada bila teška. Hrpa misli, buka uma, misli, sjećanja, poslova koje tek trebam obaviti… nikako da se misli smire i usredotoče na … što? Zapravo ne znam na što. Na onaj dio sebe koji je negdje u meni duboko, koji jednostavno jest i koji je stvoren od Savršenoga. I dotičući taj dio gledam u samoga Boga čija sam kreacija. Utješno.

Ali nakon palačinki nisam mogla zamisliti da meditiram. Želudac je prepun. Palo mi je na pamet da sam tijekom meditacije prvi puta doživjela odmor od sebe, od svojih misli, svojih emocija, posezanja i htijenja svojih i tuđih… i godilo mi je. I onda mi je palo na pamet da bih se tako češće željela odmarati. Ali pomišljam da se ne mogu odmarati na taj način ako imam pun želudac koji me vuče prema dolje, u san i u teško disanje… Je li moguće da će mi se odmor kroz meditaciju svidjeti više od ugode koju izaziva hrana???

Vidjet ćemo…

28.03.

Počet ću baš danas. U dan kad je proljeće konačno najavilo svoj dolazak, a moj nagon za jedenjem postao opet neukrotiv.
Baš kakav je bio i jučer i cijeli mjesec prije jučer i cijelu godinu prije tog mjeseca i cijelih 10 godina prije te godine i onda još 10 godina prije tih 10 godina.
Moja priča o hrani počinje sa 12 godina i pričam ju još i sada.
Sretan brak, muž meni najbolji, četvero divne djece, a ja jedem da zatrpam osjećaje.

Pišem da olakšam svoju muku i možda nekako uspijem utješiti neke od vas meni sličnih da niste sami.
Upravo sam sinoć odlučila da ću jesti samo kad osjetim glad. Ali odluka se istopila dok sam bila u nabavci i šetala među policama pretrpanim raznim vrstama hrane.
Odjednom sve postaje fino, zamamno i moja odluka da ću jesti samo kad budem gladna čini se posve besmislenom.
Tko još jede samo kad je gladan?
Kakva glupost! Pa hrana ne služi samo da se najedeš.
Hrana služi da te utješi, da te umiri, da te razveseli, da te zagrli, da ti olakša samoću, bol, da rastjera tugu makar na kratko.
Čim neki nepredvidivi osjećaj ponovno kreće negdje iz dubine mene, odmah se dohvaćam hrane kako bih ga dočekala spremna i vratila tamo kamo pripada – u dubinu. Tamo gdje ga ne vidim i ne čujem. Tako se mogu praviti da i ne postoji.

Iza mene su brojne dijete, režimi prehrane, uspjesi i neuspjesi, pa opet uspjesi i neuspjesi i sada sam već umorna od pokušaja.
Ovo se čini nepopravljivo. Svo ovo iskustvo donijelo mi je čvrstu spoznaju: dijete služe novom debljanju, a popravljanje dolazi samo iznutra. Krenula sam na psihoterapiju i mnoge stvari otrpala. Sada mi se čini da ima nešto dalje od toga. Uvijek možemo plakati za nedovoljnom pažnjom, proživljenom boli, samotnim i neshvaćenim djetetom u nama. Ali što dalje?

Sigurno ima neki put samo ga ne vidim. I zaista, čitajući knjigu Geenen Roth: Žene, hrana, Bog, mnogi vidici su se otvorili i nekako osjećam da žena govori istinu. Jasnu i čistu. Upravo tu koju tražim u vezi jedenja i življenja.

Ali njena prva smjernica govori o tome kako trebamo jesti samo kad smo gladni. Kako je to izvedivo?
Ja to ne mogu. Izdržala sam jedan dan. Jedva sam čekala da legnem u krevet. Osjećaj je bio dobar. Ali onda sam pomislila da ću ovako čitav život živjeti i sve mi se učinilo pretužno. Čemu život ako se ne možeš fino najesti? Zar to ne znači biti samo kao robot bez emocija koji će uzimati samo onoliko koliko mu je dovoljno? Mogla bih se zvati i Gđa Savršena. Savršeno jedem s mjerom i pažnjom. Ajme, kao da ne želim takva niti biti.

A što želim?
Kad sam na moru, u kupaćem kostimu, želim biti 20 kg lakša. Ali kada sam u kući, to ne želim. Želim da mogu guštati. To je moj gušt. Moja energija, moj mir, moja hrana… Što bih mogla raditi kad toga ne bi bilo?
Uh, ovo zvuči prilično očajno. Mislila sam da samo imam viška kilograma, ali se nakon ovoga napisanog čini da imam baš dobar problem.