Drugoga jasnije vidim

Postoji jedna tiha pretpostavka koju većina nas nosi kroz život: da sebe vidimo prilično jasno. Možda ne savršeno, ali dovoljno dobro. Dovoljno da znamo kakvi smo ljudi, što radimo dobro, gdje griješimo. Ali, stvarnost je često drugačija. Mi smo, zapravo, vrlo nepouzdani promatrači samih sebe. To nije mana karaktera, to je način na koji mi ljudi funkcioniramo.

Kada promatramo druge ljude, vidimo njihovo ponašanje: što su rekli, kako su reagirali, kako su se ponijeli i sl. Kada promatramo sebe, vidimo nešto sasvim drugo: svoje namjere, razloge, unutarnje stanje.

Primjerice kasni li netko, pomislimo: “Neodgovoran je.”
Kasnimo li mi “Imao/la smo težak dan.”

Prekine li nas netko u razgovoru pomislit ćemo: “Nekulturan je.”
Ako to napravimo mi: “Bilo je važno što sam htio reći.”

Razlika nije u ponašanju, barem ne uvijek, nego u perspektivi.

Naš um ima ugrađen sustav zaštite. On filtrira informacije kako bi održao stabilnu sliku o nama samima. Da jasno vidimo svaku svoju kontradikciju, svaku slabost, svaku nelogičnost, bilo bi nam teško funkcionirati. Zato nastaju tzv. slijepe točke.
Na primjer, osoba koja sebe vidi kao “direktnu i iskrenu” možda ne primjećuje da često zvuči grubo. Netko tko misli da je “opušten” možda zapravo izbjegava odgovornost. Te stvari su često očite drugima, ali nama ne.

Postoji zanimljiv fenomen: ono što nas najviše iritira kod drugih često nas pogađa jer ima neku vezu s nama.
Primjerice:

• kad te smeta tuđa potreba za kontrolom – možda i sam/a teško puštaš stvari, voliš biti u kontroli
• Kad te nervira tuđa nesigurnost – možda se i sam/a boriš s vlastitom
• iritira li te tuđa arogancija – možda i sam/a ponekad djeluješ nadmoćno, ali to voliš vidjeti kao “sigurnost”

To se zove projekcija i u svakodnevnom životu možemo je osvijestiti pitajući se: “Zašto me ovo toliko dira?” i istražujući što se skriva iza toga. To pitanje je često važnije od samog odgovora.

K tome, naš ego ne voli narušenu sliku o sebi i zato stalno radi male, gotovo neprimjetne korekcije:

• ublažava naše greške
• pojačava naše dobre strane
• pronalazi opravdanja
• relativizira ono što nam nije ugodno

Primjer:
“Nisam bio bezobrazan, samo sam bio iskren.”
“Nisam ignorirala, samo sam bio zauzeta.”
“Nisam pretjerao, samo sam reagirao na situaciju.”

I sve to može biti djelomično točno i rijetko je potpuno točno.

Potpuna objektivnost prema sebi nije moguća. Ne možemo izaći iz vlastite perspektive i pogledati se izvana kao neutralni promatrač. Uvijek smo, barem malo, uključeni u priču. Ali postoji nešto važnije od potpune objektivnosti: svijest o vlastitoj neobjektivnosti. Umjesto da pokušavamo biti potpuno objektivni, možemo raditi nešto puno realnije: stalno se promatrati i lagano korigirati.

To može izgledati ovako:

1. Preokret perspektive
Ponekad se možemo zapitati: “Kako bi ovo izgledalo da to radi netko drugi?”. Ako bi nas to kod drugih smetalo, vrijedi zastati.

2. Slušanje drugih (i kad nije ugodno)
Ljudi oko nas često vide ono što mi ne vidimo. Ne uvijek savršeno, ali često dovoljno dobro. Ukoliko, na primjer, više ljudi kaže da djelujemo hladno, možda tu ima nešto, čak i ako mi sami ne osjećamo tako.

3. Pisanje i refleksija
Kad misli stavimo na papir, postaju jasnije i lakše možemo vidjeti vlastite kontradikcije, nelogičnosti i slično.

4. Praćenje emocionalnih reakcija
Jake reakcije su tragovi, upozorenja. Ako nas nešto pretjerano izbacuje iz ravnoteže, često nije samo “u drugoj osobi”. Možda nas dira nešto naše (potreba za kontrolom, strah od odbacivanja, potreba da budemo u pravu ili drugo).

5. Malo manje sigurnosti
Zanimljiv je paradoks: što smo sigurniji da smo objektivni, to smo obično manje objektivni. I što više ostavimo prostora za sumnju, to smo bliže stvarnosti.

Možda naš cilj ne treba biti da vidimo sebe savršeno jasno. Možda je bolje osvijestiti nešto puno jednostavnije i dublje: da ne vidimo sve onako kako nam se čini. Zato je važno zastati prije zaključka, posumnjati u vlastitu verziju, biti otvoren za korekciju. To nije slabost. To je oblik unutarnje snage.

Ne postoji trenutak kada možemo reći: “Sada se vidim potpuno objektivno.” Ali postoji nešto bolje od toga. Trenutak kada počnemo razmišljati od prilike ovako: “Možda nisam u potpunosti u pravu. Hajde da to pokušam sagledati i iz druge perspektive.” U tom malom pomaku događa se velika promjena. I možda je to najbliže objektivnosti o sebi do koje kao ljudi možemo doći.

Image by Nur Ilmiyah from Pixabay
Image by Varun Maharaj from Pixabay