Jesmo li naučili biti bespomoćni?

Svima nam se u životu događaju i dobre i loše situacije.

Ali ne reagiramo svi jednako na njih. Ne reagiramo niti svakoga dana jednako na sličnu situaciju. Nekim ljudima je potrebno malo nedaća i postanu brzo depresivni, a nekima se dogode velike, tužne stvari i svejedno ne klonu. Kako to?

Psihološka istraživanja pokazuju da je depresija povezana s osjećajem bespomoćnosti. Ljudi koji su skloni depresiji smatraju da ne  mogu utjecati na promjenu životnih okolnosti kada im se dogodi nešto što smatraju da je loše. Oni vide vrlo mali broj mogućnosti kako bi riješili neku situaciju. Ili skoro da uopće ne vide rješenja. Često misle da će stanje koje ih je zadesilo trajati zauvijek.

Takva bespomoćnost može biti naučena.

Vjerojatno su se takve osobe našle u nekim životnim okolnostima u djetinjstvu ili ranijoj životnoj fazi kada su se osjećale vrlo bespomoćno i možda su bile premale ili suviše prestrašene (ili nešto treće) da bi mogle prepoznati gdje je izlaz iz takve situacije. Takva situacija je ostala u njima upisana kao neka trauma. Oni je prenose i na sve ostale životne situacije koje nisu bezizlazne smatrajući da se ponovno neće ‘izvući’ iz njih kao što ‘onda’ nisu. Takva negativna očekivanja potpuno blokiraju njihovu sposobnost da situaciju riješe. Ponavljajući takve situacije u kojima nemaju snage reagirati, utvrđuju u sebi sve više osjećaj bespomoćnosti. Nastaje začarani krug iz kojeg osoba ne zna izaći van, duboko uvjerena da tu ništa ne može promijeniti.  To je jedan od načina kako nastaje depresija.

Istina je da nikad nismo tako bespomoćni kako nam to izgleda. Bespomoćnost je naučena, pa tako možemo naučiti i suprotno ponašanje. Suprotno ponašanje učimo vježbajući u svakodnevnim situacijama proaktivno ponašanje. Npr.sjetite se jedne situacije koja trenutno izaziva vaše neraspoloženje i za koju mislite da je nepromjenjiva. Nakon toga pokušajte smisliti barem 3 stvari koje biste mogu činiti da tu situaciju barem malo izmijenite. To ne znači da ćete to stvarno učiniti. Samo ćete razmišljati o tome (to ima snagu potaknuti vas na slična ili različita druga rješenja).

Ako nakon iskrenih pokušaja ne pronađete niti jedan način onda:

A – Možda je situacija zaista nepromjenjiva, ako je tako pokušajte gledati na nju drugim očima: što mogu naučiti iz nje, je li zaista tako negativna kao što izgleda?

B – Potražite pomoć neke druge osobe koja vam može realno i neutralno reći u kojem biste pravcu  mogli još djelovati. Ne morate postupiti po njihovim razmišljanjima, ali možete ih saslušati. Možda vam otvore neke nove mogućnosti.

Kada osjećate da neraspoloženje dolazi, borite se svim sredstvima koja imate na raspolaganju: radite što češće ono što vas opušta, što osjećate da tjera turobne misli od vas: možete pisati dnevnik, šetati, raditi bilo koju fizičku aktivnost koju volite, volontirati ili pomagati drugima na neki način… Važno je krenuti i pomaknuti se s mjesta.

Što se same depresije tiče, nju redovno izazivaju kombinacija genetskog nasljeđa i utjecaja vanjskih okolnosti. Ako je genetska predispozicija za depresiju jaka, bolest može nastati i bez stresnih podražaja, to jest i u normalnim životnim okolnostima. Ako je pak čovjek pretrpio vrlo jak ili dugotrajan stres, može oboljeti od depresije i ako nema jaku genetsku predispoziciju za nju.

Svaku bolest možemo liječiti, pa tako i depresiju.

Najveći pomak osoba doživljava kada se suoči sa svojim stanjem i potraži pomoć. Početna pomoć je psihoterapeut, a ako se stanje ne smiruje, tada se mogu uzimati i lijekovi.

Ivana Grabar, prof.pedagogije, socioterapeut,
Krugovi, udruga za edukaciju i savjetovanje, www.krugovi.hr