Hrana za mir

Hrana je naša najbliža i najznačajnija veza
s prirodnim poretkom i sa živim društvenim nasljeđem…

Will Tuttle u svojoj knjizi ‘Hrana za mir’ nudi nam jedan posve novi obzor – kako hrana koju jedemo utječe na svijet oko nas, kako su povezane naše prehrambene navike i naši svjetonazori, kako se odražavaju na nas same i svijet oko nas.

U nastavku pročitajte odlomak u kojem je posebno naglašena uloga proizvodnje hrane i sverastućih ekoloških problema.

‘Glavni ekološki problem koji nastaje zbog jedenja hrane životinjsakog porijekla je činjenica da te životinje, čiji je broj ogroman, moraju jesti, i to mnogo. 80% žitarica proizvedenih u Sjedinjenim Američkim Državama i otprilike pola cjelokupnog ulova ribe uludo se troši na uzgoj milijardi životinja da bi one bile dovoljno velike i debele da se na njihovom klanju može zaraditi ili za proizvodnju mliječnih proizvoda i jaja u velikim količinama koje zahtijevaju potrošači.

Više od 90% proteina iz tih žitarica pretvara se u metan, amonijak, ureu i gnojivo koji zagađuju naš zrak i vodu. Procjenjuje se da je količina zemlje, žitarica, vode, nafte i zagađenja koji su potrebni da bi se jedna osoba prehranila standardnim načinom prehrane, dostatna za prehranu petnaest ljudi koji se hrane namirnicama biljnog podrijetla. Te činjenice moramo shvatiti kako bismo preživjeli jer industrijalizirani način proizvodnje hrane životnjskog podrijetla strahovito iscrpljuje tri osnovna izvora o kojima ovisimo: zemlju, vodu i fosilna goriva.

Većina ljudi ne shvaća koliko je ogromna površina zemlje na kojoj se uzgajaju žitarice za prehranu svinja, krava, ovaca, ptica i riba. U SAD-u je do danas 1 350 000 četvornih kilometara šuma iskrčeno radi ispaše stoke i uzgoja žitarica kao stočne hrane. To je površina veća od Teksasa, Kalifornije i Oregona zajedno i svakim danom postaje sve veća. Svake se godine iskrči 15 000 četvornih kilometara.
To neprestano krčenje šuma, kojim se iskrči sedam puta veća površina nego izgradnjom cesta, kuća, parkirališta i trgovačkih centara znači uništenje staništa divljih životinja, gubitak genetske raznolikosti, gubitak površinskog sloja tla, isušivanje potoka i rijeka te sve veće zagađenje. Šume stvaraju plodni površinski sloj zemlje i kisik, pročišćavakju zrak, donose potrebnu kišu te nude stanište tisućama životinjskih i biljnih vrsta.

Rijetki su ljudi svjesni da je stočarska industrija ogromna opasnost za zalihe vode. U SAD-u poljoprivreda koristi 80% sve pitke vode, uglavnom za proizvodnju hrane životnjskog podrijetla.

Za dnevnu proizvodnju hrane jednog svejeda potrebno je 15 000 litara vode, a za dnevnu proizvodnju hrane čovjeka koji ne jede hranu životnjskog podrijetla potrebno je 1 000 litara.
Većina se vode koristi za navodnjavanje polja sa žitaricama koje se koriste kao stočna hrana. Uz to, proizvodnja hrane životinjskog podrijetla zahtijeva i goleme količine nafte.’

Više o tome pročitajte u knjizi ‘Hrana za mir’, Willa Tuttlea