Ja to ne mogu, glup/a sam!

Kako reagirate kad čujete svoje dijete da govori nešto ovakvo? Što mu/joj kažete?
Budući da je roditeljima teško čuti djetetov negativan govor o sebi i da ne znaju kako reagirati u takvim situacijama najčešće odgovaraju nijekanjem takvih izjava: „Ma, daj, što to govoriš, naravno da nisi glup/a. Nemoj to govoriti!“ i sl.

Premda to činimo u dobroj namjeri na taj način ne pomažemo djetetu jer ne odgovaramo na njegove potrebe – da ga čujemo/vidimo, da ga razumijemo i ohrabrimo.

Umjesto da s djetetom raspravljamo o njegovu/njezinu negativnom doživljaju sebe trebali bi slušati i suosjećati  i kad bude prilika reći: „ Žao mi je da se tako osjećaš. Mora da ti je teško. Voljela bih da se možeš vidjeti onakvim kakav uistinu jesi: pametan, drag, brižan, kreativan, zabavan dečko.“

Naš odnos s djetetom uvelike ovisi o tome osjeća li dijete da ga čujemo (doživljavamo) i razumijemo. Što više slušamo bez da pokušavamo korigirati njihove misli i osjećaje naš odnos će biti bolji.

Iskazivanjem interesa i postavljanjem pitanja kada osjetimo da dijete ima potrebu razgovarati o tome što ga muči, napravit ćemo korak dalje.  

„Dakle, misliš da ti ne ide čitanje? Ako je tako, sigurna sam da to možeš promijeniti i da možeš unaprijediti vještinu čitanja. Želiš li da zajedno razmislimo o tome kako bi to mogla poboljšati?

„Žao mi je da se tako osjećaš. Zbog čega zapravo misliš da je to tako?“

„Uh, težak osjećaj… Želiš li mi reći nešto više o tome?“

Umjesto da im govorimo kako se trebaju osjećati i što misliti trebali bismo ih potaknuti da govore o tome, preuzmu odgovornost za rješavanje (s nama kao potporom) i vide što mogu napraviti da se to promijeni. Postupajući tako djetetu dajemo i povjerenje da ono može riješiti neki problem i jačamo njegovo samopouzdanje.

Ničije osjećaje ne treba (pr)ocjenjivati, a posebno ne umanjivati ili negirati. Kad nam netko kaže kako se osjeća treba potvrdu da smo ga čuli.

Photo courtesy of Pixabay