Jadan ja, blago njima

Mlad redovnik na Tajlandu promatrao je svoje starije kolege i ljutio se zbog nepravde. Naime, stariji su redovnici dobivali najbolju hranu, sjedili su na najudobnijim jastucima i nisu morali raditi teške fizičke poslove.

Mladi su redovnici pak sjedili na betonu, jeli najjednostavnije obroke i često su obavljali naporne fizičke poslove.

Mladi redovnik proveo je sate i sate ljuteći se zbog te nepravde, zavideći starijim redovnicima. Mislio je kako bi oni trebali biti dovoljno prosvijetljeni da im hrana nije važna, da su s godinama sjedenja na podu već navikli na neudobnost, da su se trebali pomagati mladima u poslu koji je ionako bio njihova ideja. Naravno da ovako ne mogu shvatiti kako je mladima redovnicima teško. “Jadan ja, blago njima…”, mislio je.

Kako je i on stario dobivao je bolju hranu, manje posla, mekše jastuke. No, tada je osjetio zavist prema mlađim redovnicima i opet pomislio: “Jadan ja, blago njima.”

Mladi redovnici nisu morali držati javna predavanja, nisu morali satima slušati o problemima drugih i nisu morali sređivati papirologiju. Nisu imali puno odgovornosti, a imali su i više slobodnog vremena.

Razmislivši malo dublje o tome kako se osjeća došao je do zaključka: mladi redovnici imaju patnje mladih redovnika, stariji pak one starijih. Jednu patnju zamijenimo drugom, ako na to tako gledamo.

Slično je i samcima koji zavide oženjenima/udanima i obratno. Bogatima koji zavide siromašnima i tako dalje.

Sve dok mislimo da ćemo biti zadovoljniji ako postanemo nešto drugo, varamo se, samo ćemo jednu patnju zamijeniti drugom, jer svoj stav nosimo sa sobom.

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar