Kako da nas dijete čuje i želi surađivati (bez vikanja)

Mnogi roditelji se nađu u istoj situaciji, ponavljamo, upozoravamo, ponekad i vičemo… a dijete kao da nas ne čuje. Važno je da imamo na umu da nas djeca najčešće ne ignoriraju namjerno, nego ne mogu surađivati u tom trenutku (emocije, umor, potreba za pažnjom). Zato je ključ u tome izgradimo suradnju, a ne da pokušavamo “natjerati” dijete da nas čuje.

Najvažniji principi koji dokazano djeluju su (primjenjuju li se dosljedno):

1. Povezanost prije suradnje
U idealnim situacijama to znači da se spustimo na njegovu razinu, uspostavimo kontakt očima i tek tada damo uputu, ali budimo realni, to nije uvijek moguće. Nekad smo u žurbi, u drugoj prostoriji ili jednostavno nemamo vremena za “savršeni pristup”. U tim trenucima cilj nije savršenstvo, nego dovoljno dobra povezanost. To može izgledati ovako:
izgovorimo ime djeteta jasnim, mirnim glasom, damo kratku i konkretnu uputu, provjerimo (koliko možemo) je li nas čulo. Ako dijete ne reagira, tada, kad imamo priliku, vraćamo se na povezivanje (približimo se, uspostavimo kontakt).

2. Manje riječi – više učinka
Kad previše objašnjavamo, dijete nas “isključi”. Preporuka je: kratke i jasne rečenice, jedna uputa odjednom. Primjerice: “Vrijeme je za obuvanje.” (umjesto dugog objašnjenja)

3. Dati izbor
Djeca (kao i svi) vole osjećaj kontrole. Primjerice: “Hoćeš li prvo oprati zube ili obući pidžamu?”. U ovom slučaju dijete bira kojim redoslijedom će to napraviti, ne hoće li.

4. Opisuj što vidiš, ne napadaj
Umjesto kritike treba opisati situaciju. Primjerice: umjesto “Uvijek radiš nered!” možemo reći “Igračke su na podu. Treba ih spremiti.”.
Dijete se tada manje brani, vjerojatnije će surađivati.

5. Emocije su dozvoljene, ponašanje usmjeravamo
Dijete ima pravo biti ljuto, ali ne i udarati, bacati stvari ili drugo. U slučaju da to radi možemo reći: “Vidim da si ljut/a. U redu je biti ljut. Ne smijemo udarati.” Takvim pristupom učimo dijete regulaciji, ne strahu.

6. Dosljednost stvara sigurnost
Nije ključ biti savršen, nego dosljedan. Premda se tome naizgled opiru djeca vole ista pravila i mirnu reakciju. Dijete tada zna što očekivati i to ga smiruje.

7. Privući pažnju prije nego se obratimo djetetu
Ako govorimo dok je dijete zaokupljeno nečim vjerojatno nas neće čuti, neće nas doživjeti. Zato je preporuka: dotaknuti ga lagano, izgovoriti ime djeteta, pričekati kontakt i tek onda izreći ono što želimo.

U nastavku dajemo nekoliko konkretnih primjeri iz svakodnevice

Situacija: dijete ignorira kada ga zovemo
Umjesto “Koliko puta sam rekao/la?!” možemo prići djetetu, spustiti se na njegovu razinu i mirno reći: “Hej, pogledaj me… vrijeme je za spremanje igračaka.”

Situacija: tantrum
Dijete viče, ne čuje nas… Umjesto da mu kažemo “Smiri se odmah!” možemo reći “Vidim da si jako uzrujan. Tu sam.” (pauza) i “Kad budeš spreman, pospremit ćemo zajedno.”

Situacija: ne želi se obući
Umjesto da naredimo “Odmah se obuci!” možemo pokušati s davanjem izbora: “Hoćeš obuti tenisice ili cipele?”
Napominjemo, izbor funkcionira samo ako dijete već želi surađivati barem malo, ali ako kaže “neću ništa”, problem nije izbor, nego otpor iza kojeg stoji određena emocija (umorno je, frustrirano, želi kontrolu ili jednostavno ne želi prekid aktivnosti). Zato prvo rješavamo emociju, pa tek onda ponašanje. Tada slijedi od prilike ovo: priznajemo djetetu njegov osjećaj (bez popuštanja): “Vidim da ti se ne ide.” ili “Znam da bi još htio ostati.”.
Dijete se osjeti viđeno i njegov otpor slabi.
Granicu treba zadržati (mirno i jasno): “Moramo ići.” (bez prijetnje, bez rasprave). Zatim djetetu vraćamo izbor (ali unutar granice): “Hoćeš da ti pomognem obući ili ćeš sam?” ili “Ideš sam ili da te ja odnesem?”. Izbor nije “hoćeš li”, nego “kako ćeš”. Ukoliko dijete i dalje odbija, tada roditelj treba preuzeti vodstvo (ovo je dio koji se često izostavlja): “Vidim da ti je teško. Pomoći ću ti.” (i krenemo u oblačenje, mirno, bez ljutnje).
Važno je zapamtiti da ne bi smjeli: beskonačno pregovarati, prijetiti, vikati, odustati (ako je stvarno potrebno ići).

Situacija: gašenje ekrana
Umjesto “Gasi to odmah!” možemo reći: “Još pet minuta pa gasimo. Želiš li sam ugasiti ili ću ja?”

Preporučena literatura (provjereno korisno):

• How to Talk So Kids Will Listen & Listen So Kids Will Talk, Adele Faber i Elaine Mazlish (praktične rečenice i korisni primjeri)
• No-Drama Discipline, Daniel J. Siegel
  (kako disciplinirati bez vikanja i kazni)
• The Whole-Brain Child, Daniel J. Siegel
  (razumijevanje dječjeg mozga i ponašanja)

Ne postoji savršen roditelj, samo više ili manje svjestan roditelj. Ne radi se o tome da nikad ne pogriješimo, nego o tome da je važno pokušati razumjeti dijete, graditi odnos i učiti zajedno s njim, kroz odrastanje i razne situacije. Dijete koje se osjeća viđeno i shvaćeno ima puno veću želju surađivati.

Jako je važno biti svjestan, uključen i dosljedan roditelj. Samo takav roditelj može biti sigurna luka i oslonac djetetu. Ne rigidan, ne strog bez osjećaja, nego dosljedan: onaj koji postavlja granice s razumijevanjem, koji ne mijenja pravila ovisno o raspoloženju i na kojeg dijete može računati.

Jer upravo u toj kombinaciji topline i dosljednosti dijete pronalazi sigurnost.

Image by Ana Krach from Pixabay
Image by Евгения from Pixabay
Image by Mohamed Hassan from Pixabay