Kako komunicirati (u obitelji i šire)

Dopušteno je i poželjno izraziti svoje osjećaje – reći da ssmo umorni kada jesmo, nesretni, uzrujani, pospani, sretni, neraspoloženi, letargični i sl. Ne bismo trebali skrivati niti osjećaje poput razočaranja, ljutnje ili bijesa. Važno je naučite nositi se s tim osjećajima i konstruktivno ih rješavati. Djeca moraju naučiti da su razni osjećaji prirodni. Još je važnije to što trebaju naučiti kako se valja ponašati kada ih prožmu i kako si mogu pomoći da im bude bolje.

Dopušteno je i prepirati se pred djecom ako je to čista i poštena borba. Ne bismo smjeli psovati, vrijeđati, galamiti, bacati stvari, biti zajedljivi niti zadavati niske udarce (spominjati situacije ili događaje koji ne pripadaju u tu prepirku već u neku drugu). Djeca tako uče (na primjeru) da su neslaganja i sukobi stvarnost i da sukobljavanje ne znači da nema ljubavi.  Bilo bi loše živjeti u uvjerenju da svaka svađa s nekim znači i kraj veze s tom osobom.

U prepirci je najvažnije da djeca vide kako obje strane  na kraju dođu do zadovoljavajućeg zaključka i pomirbe. Još je bolje kad tome dodamo zagrljaj, poljubac, ispriku.

“Za sretan brak nije najvažnije koliko se dobro slažete, nego kako se nosite s neslaganjima.”
(G. Levinger).

Rasprave koje se tiču djece bolje je ‘odraditi’ u privatnosti. Premda djeca smiju znati da se roditelji nekad ne slažu, ne trebaju čuti argumente koji se razmjenjuju o njima samima.

Zdravo je i da djeca vide kako se grlite i ljubite. Sve što je više od toga, ostavite za sebe. Ako odnos s partnerom nije dobar, najviše će zbog toga trpjeti odnos s djecom.

Stoga, najbolje ulaganje u djecu je ulaganje u odnos s vašim partnerom!!!

Osjećate li potrebu za dodatnom podrškom i savjetom stručnjaka obratite se s povjerenjem bračnom terapeutu.

Image by Josep Monter Martinez from Pixabay