Kako reći što nas smeta, a da ne povrijedimo drugoga?

Svi smo povremeno u situaciji da nas netko iritira, svojim ponašanjem, riječima ili stavom, a da nam je inače ta osoba draga i važna. Tada se nađemo u dilemi: reći i riskirati da povrijedimo odnos ili šutjeti i skupljati frustraciju?

Razlikuj što je tvoje, a što tuđe

Nisu sve iritacije iste. Ponekad su neugodne samo nama, ali toj osobi ne (najčešće je tako). Primjer: baka koja vrlo glasno govori i voli ubacivati šale koje tebi (često i drugima) nisu duhovite. Ako to ne zadire izravno u tvoje granice, možda je mudrije pustiti stvari takvima kakve jesu i prihvatiti tu osobu takvu kakva je (fokusirati se na neke njene dobre i ugodne osobine).

Ukoliko neko ponašanje utječe na nas ili na naš odnos, tu se otvara prostor za komunikaciju. Na primjer, prijateljica, po tebi suviše često naglašava „ja kao stručnjak mislim…“ i tebi se čini da time umanjuje vrijednost tvog mišljenja.

Kada reagirati?

Vrijedi razmisliti prije nego što išta poduzmemo, a dobro je reagirati kada:

• osjećamo da su naše granice ugrožene (npr. osjećamo se omalovaženo, iscrpljeno, zanemareno…),
• odnos pati jer šutimo i skupljamo frustraciju u sebi,
• vjerujemo da će osobi dugoročno koristiti da čuje povratnu informaciju (i da je u stanju primiti ju).

Ne radi li se ni o jednoj od ovih situacija, možda je bolje pustiti i raditi na vlastitoj toleranciji.

Kako reći, a ne povrijediti?

Ključ je u „ja“ porukama, kad govorimo iz svog iskustva i osjećaja, a ne kao sudci drugoga. Umjesto: „Ti stalno pametuješ.“ možemo probati s: „Kad često čujem ‘ja kao stručnjak’, osjećam se kao da moje ‘nestručno’ mišljenje ne vrijedi dovoljno.“

Umjesto: „Ti stalno držiš predavanja.“ možemo probati reći: „Kad razgovor doživim kao predavanje o komunikaciji, osjetim se udaljeno jer mi treba razgovor, a ne lekcija.“

Takav način trebao bi smanjiti obrambenu reakciju i dati šansu da nas osoba stvarno čuje.

Je li u redu frustrirati druge?

Da, do određene mjere. Zdravo je kad je frustracija posljedica naše iskrenosti i postavljanja granica. To je prirodno u svakom odnosu i čak može dovesti do rasta i jačanja veze.

Nije zdravo ako frustracija postane način da stalno „preodgajamo“ drugoga ili da ga kritiziramo. Tada odnos gubi lakoću i pretvara se u nadjačavanje i nadmudrivanje. Bliskost tada nestaje.

Naša autentičnost nekad će povrijediti drugoga, ali ako dolazi iz naše potrebe i istine, a ne iz želje da kontroliramo, onda je to zdravo.

Ono što se u nama događa kad šutimo i gutamo jest nakupljanje ljutnje, gorčine, zamjeranja… Kad drugome kažemo što nas smeta, na pravi način, otvaramo prostor za iskreniji i kvalitetniji odnos.

Ponekad će trebati hrabrosti, ponekad će druga osoba reagirati burno, ali s vremenom odnosi u kojima se usuđujemo biti iskreni postaju čvršći, topliji i lakši za živjeti.

Image by StockSnap from Pixabay