Kiša i misli o njoj

Kako male promjene u nama mijenjaju doživljaj onoga izvan nas

Jednog dana vozila sam bicikl kući s posla. Kiša je počela lagano padati no, ubrzo je postala obilna, gusta. nebo se otvorilo. U trenu sam bila mokra do kože.

Prva reakcija? Negodovanje. Mrštenje. Misli su se razlijetale: “Eto, baš mi je to trebalo. Sad ću se prehladiti. Trebala sam ranije krenuti…”
Tijelo napeto, raspoloženje sivo poput neba iznad mene.

A onda – preokret

Sjetih se djetinjstva. Sjetih se kakvo je to bilo veselje kad bismo pokisli, skakali po lokvama i osjećali slobodu.
Sjetila sam se i pjesme “Singing in the rain…”

Iako sam još uvijek bila jednako mokra, nešto se u meni promijenilo. Osmijeh mi se sam pojavio na licu. I kiša, ta ista kiša, više nije bila neugodna… Bila je doživljaj. Užitak. Trenutak.

Iako se ništa oko mene nije promijenilo – ja jesam

kasnije sam razmišljala o tome i ovo iskustvo zapamtiti, kao podsjetnik: Moje misli imaju moć oblikovati moju stvarnost. ne mijenjaju ono što mi se događa nego kako to doživljavam.

Nije sve lako prebojiti ljepotom. Nisu sve situacije potencijalno romantične poput kiše. Postoje trenuci boli, gubitka, težine, nepravde.,,

Ipak, i u njima postoji taj mali unutarnji prostor koji nam nitko ne može oduzeti, prostor u kojem biramo svoj odgovor.

Možda ne možemo birati što će nam život donijeti no, imamo izbor: kako se odnositi prema tome (ili barem osvijestiti što stoji iza naše reakcije).

Ponekad je dovoljno sjetiti se da imamo izbor.
Ponekad je dovoljno stati, udahnuti i promijeniti kut gledanja.
Ponekad je dovoljna samo jedna misao da nas vrati sebi.

Image by Anrita from Pixabay