Sljedeći molim!

„Bolesti napadaju sve mlađu populaciju. Nekoć su se pretilost, dijabetes tipa 2, visoki krvni tlak i mnoge druge kronične bolesti uglavnom javljale među starijom populacijom. Danas svako treće američko dijete ima prekomjernu težinu ili je pretilo, a trend se i dalje samo pogoršava…

Ove statističke brojke i trendovi dobiveni su analizom podataka iz bolnica i liječničkih ordinacija gdje se pacijente rijetko ili nikad ne pita o širem kontekstu, a užem kontekstu nedostaju bitne informacije poput onih o prehrani i načinu života. Očito za njihovo prikupljanje nije bilo vremena.”

Ovo su riječi iz knjige „Clean“. dr. Alejandra Jungera. U njoj se autor često osvrće na problem odnosa liječnik-pacijent u zapadnom svijetu. Taj odnos uglavnom karakterizira distanca, neindividualni pristup i poopćavanje, kratko vrijeme posvećeno pacijentu, užurbanost, neselektivno propisivanje lijekova (i onda kad postoje druga rješenja, ali za njih treba strpljenja i vremena), općenito prilično površan i ograničen pristup.

Nisu ovo kritike tisućama predanih liječnika i medicinskog osoblja, ljudi koji predano rade ne bi li pridonijeli zdravlju ljudi. No, činjenica je da medicinsko topništvo ponekad samo dodatno opterećuje organizam pacijenta i ne rješava problem u korijenu. Upravo zbog činjenice da se „nema vremena“ posvetiti pacijentu i razmotriti problem kroz širu sliku.

Danas smo u prilici birati svog obiteljskog liječnika. Valja nam razmisliti o tome je li važnije da nas liječnik, uz redovne postupke, ima vremena i volje saslušati i dobiti širu sliku, samim time i ponuditi učinkovitiju i svrsishodniju pomoć ili nam je važniji broj recepata i uputnica sa kojima ćemo izaći iz ordinacije…

Obzirom na aktualnu epidemiološku situaciju očekivano je i razumljivo da liječnici nemaju dovoljno vremena za posvetiti se svakom pacijentu u mjeri u kojoj bi to bilo poželjno. No, to nije problem od jučer…

Photo courtesy of Pixabay