Lice i naličje naših osobina

Često mislimo da su naše snage i slabosti jasno odvojene, kao da su to dva suprotna svijeta u nama. No, život nas iznova podsjeća da se iste osobine koje nas vode prema uspjehu, ispunjenju i zrelosti, u drugačijem kontekstu mogu pretvoriti u izvor boli, umora ili unutarnjeg rasapa.

Naše vrline imaju
svoje sjene.
Isto tako
i naše mane.

Ono što je ponekad bilo naše najjače uporište, u nekom drugom trenutku može postati teret koji nosimo predugo.

Primjerice, osoba koja je odmalena učena da bude snažna, izdržljiva i da ne odustaje lako, često postiže puno. Pouzdana je, odgovorna, vrijedna. Međutim, kada se nađe u odnosu koji joj ne donosi dobro, ista ta snaga može je zadržati predaleko i predugo. Tada izdržljivost postaje predugo trpljenje, strpljenje postaje čekanje bez kraja, a vjera da se sve može popraviti pretvara se u iscrpljenost. I često se, tek kasnije, pojavi pitanje: „Zašto sam ostala toliko dugo? Zašto sam gurao preko svojih granica?“

Odgovori na ta pitanja rijetko su jednostavni. Oni žive duboko, u onome što smo naučili o ljubavi, vrijednosti, sigurnosti, pripadanju… Zato je važno gledati ispod ponašanja (zaroniti u sebe) i pitati se: Zašto to radim? Što je to u meni što me gura u tom smjeru? Kome to pokušavam biti dovoljna? Što se nadam dobiti, spasiti ili dokazati? I slično.

Primjeri osobina i njihovih dualnosti:

Osobina	Kada je snaga	Kada postaje slabost
Brižnost	Kada podržavamo s mjerom	Kada spašavamo i nosimo teret drugih
Odgovornost	Kada brinemo o onome što je naše	Kada preuzimamo više nego što možemo ili trebamo
Strpljenje	Kada dajemo vremenu da učini svoje	Kada pretvaramo čekanje u samoodricanje
Samostalnost	Kada vjerujemo u sebe	Kada ne dopuštamo nikome da nam se približi
Ambicija	Kada nas pokreće prema rastu	Kada nikad nismo dovoljni sami sebi

Na kraju, ono što nas čini cjelovitima nije da uvijek pogodimo „pravu mjeru“, nego sposobnost da sebe vidimo jasno. Da primijetimo, primjerice, kada naša snaga počinje prijetiti našoj nježnosti. Da osjetimo kada je vrijeme stati, povući se, promijeniti smjer. Da dopustimo sebi ponekad biti umorni, nesigurni, ranjivi.

Rast se ne događa tako da mijenjamo ono tko smo, nego tako da upoznajemo zašto jesmo takvi. U prihvaćanju i integraciji i svjetla i sjene, i topline i krutosti, rađa se nova sloboda, sloboda izbora. Sloboda da djelujemo svjesno, a ne samo iz navike ili straha.

I u tome je naša najveća snaga: ne u tome da nikad ne padnemo, nego u tome da naučimo vidjeti sebe dok stojimo, dok padamo i dok ponovno ustajemo.

Image by Myléne from Pixabay
Image by Hello Cdd20 from Pixabay