Kad se ljutimo…

Eksplozija nemoći…

Neki su ljudi stalno ljuti. I to pokazuju. Nemirni su i nervozni, ponekad zbog naoko nevažnih stvari. Neki se ljute prema unutra – ne ispoljavaju svoju ljutnju prema van.
Ljutnja koja se ispoljava prema van utječe na okolinu, najčešće na najbliže – prijatelje, rodbinu, djecu, partnera. Ljutnja koju osoba ispoljava prema unutra doslovo razara psihu i tijelo same osobe i što duže traje – opasnija je.

Ljutnju teško prihvaćamo. Osjećamo li strah, tugu, veselje, zabrinutost ili sl. ne bojimo se da će naša okolina loše reagirati i lakše ćemo izraziti te osjećaje. Osjećamo li pak ljutnju, situacija je znatno drugačija. Okolina u pravilu ne reagira dobro na ljutnju i većina nas je toga svjesna.

Što je to ljutnja?
Mogli bismo reći da je ljutnja nagomilana tuga, nezadovoljstvo, strah. Što dulje nagomilavamo te osjećaje ljutnja postaje razornija.
Radi se o prirodnom stanju, osjećaju poput svakog drugog. Problem nastaje onda kada nismo svjesni svojih osjećaja, potiskujemo ih i ne rješavamo. Problem je kada više nismo u stanju kontrolirati svoje osjećaje, nego oni ovladaju nama i našim postupcima.
Kad osoba osvijesti svoju ljutnju i verbalizira ju, na dobrom je putu da dođe do uzroka svojih reakcija.

Ljutnja se naprosto mora izraziti i otpustiti, ne blokirati i zadržavati u sebi.

Osjećaj suprotan ljutnji je opraštanje. Ne odnosi se ono samo na osobe ili događaje koji su nas povrijedili, opraštanje se odnosi prvenstveno na nas same. Prvo moramo oprostiti sebi što se osjećamo tako kako se osjećamo, a onda možemo oprostiti i drugima.
Ne biste vjerovali koliko smo puta zapravo ljuti sami na sebe, a da toga nismo svjesni.