Mudri za druge, zbunjeni za sebe

Često se kaže: u postolara su poderane cipele. Ili, da oni koji najviše razumiju druge, najteže razumiju/ne vide sebe. Iza toga stoji stvaran psihološki fenomen (Salamonov paradoks): lakše je biti razuman u tuđim životima nego u vlastitom. Zašto?
Kada gledamo tuđu situaciju imamo distancu, emocije nisu preplavljujuće, vidimo širu sliku. No, kada se radi o nama uključuju se strahovi, sumnje i nesigurnosti, unutarnji glas postaje glasniji, misli se počinju vrtjeti u krug. To je prostor u kojem se mudrost lako pretvara u zbunjenost.

Zanimljivo je da ljudi često već znaju što bi bilo razumno učiniti.
Isti savjet bez problema bi dali nekome drugome. No, razlika nije u znanju.
Razlika je u poziciji iz koje razmišljamo. Zato pomaže jednostavan pomak: umjesto da se pitamo “Što nije u redu?”, vrijedi stati i pitati: “Što bih savjetovao/la nekome do koga mi je stvarno stalo?”
Taj mali odmak vraća jasnoću.

Unutarnji glas ne mora biti kritičar. Može postati savjetnik. Ne mora stvarati buku. Može stvarati smjer.

Ponekad uistinu nije nužno znati više. Ponekad je dovoljno naučiti razmišljati o sebi s malo više distance i malo više razumijevanja, to uvijek dobro dođe.

Image by Tumisu from Pixabay
Image by Woman1907 from Pixabay