Ne kriviti roditelje

Kao djeca skloni smo idealizirati svoje roditelje…

Kako prolaze godine ta slika se mijenja, naš odnos s roditeljima postaje drugačiji – postajemo sve kritičniji prema njima, njihov autoritet gubi na snazi, češće se sukobljavamo.

Premda toga najčešće nismo svjesni ili si ne žalimo priznati, naš odnos s roditeljima, mišljenja i stavovi naših roditelja utječu na nas i upravljaju našim postupcima u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Navodno smo programirani da marimo za ono što naši roditelji misle. Zapravo, ponekad u odrasloj dobi više marimo za ono što misle (ili osjećaju) naši roditelji nego mi sami. Ukoliko je naš odnos s roditeljima pozitivan i podržavajući to ne predstavlja problem.

Negativne emocije prema roditeljima, posebno prema onima koji nas često kritiziraju i osuđuju, može biti stalan izvor nezadovoljstva, tjeskobe i tereta koji ćemo poput teškog kofera vući za sobom kroz život. Sadržaj tog kofera dijelit ćemo u svakom svom budućem odnosu – u prijateljskim odnosima, s vlastitom djecom, u partnerskom odnosu…

U kojoj mjeri i na koji način će naš odnos s roditeljima utjecati na sve naše buduće odnose ovisit će o nizu čimbenika – prvenstveno o tome jesmo li svjesni prirode svog odnosa s roditeljima ili prelazimo preko njega, ignoriramo ga ili pak negiramo neke njegove aspekte.

O ovoj temi napisane su knjige i tema je neiscrpna. U ovom tekstu želimo staviti naglasak na jedan, često prisutan segment odnosa roditelji-djeca, a to je okrivljavanje roditelja za vlastite neuspjehe, probleme i sl. Kada doživimo neki neuspjeh za to ne bismo trebali optuživati (kriviti) svoje roditelje (ili jednoga od njih).

Iako roditeljski odgoj i njihovi propusti sasvim sigurno utječu na kvalitetu našeg života trebamo se zapitati je li okrivljavanje pravi put. Što postižemo time da krivnju svalimo na drugoga? Koliko smo sami doprinijeli njihovom utjecaju? Kakva je naša uloga u tome? Je li nam to u nekom trenutku i odgovaralo? Jesu li nas roditelji prisiljavali na nešto ili smo mi to tako protumačili? Jesmo li mogli postupiti po svom? Zašto nismo? Itd. Itd.

Odgajati djecu nije jednostavno niti lako. S djecom ne dobivamo upute – učimo u hodu, slušamo i promatramo druge ljude (između ostalog i vlastite roditelje), čitamo i sl. Najčešće kao roditelji griješimo u dobroj namjeri ili pak u neznanju. To vrijedi za nas baš kao i za naše roditelje.

Najbolje što možemo je – iz svog odnosa s roditeljima izvući neke pouke i pokušati s njima uspostaviti dobar odnos jer to je jedan od preduvjeta da i mi sami imamo dobar odnos s vlastitom djecom, partnerom, braćom i sestrama, prijateljima.

Okrivljavanje nije rješenje. Ne pomaže nikome i ne donosi ništa dobro.

Image courtesy of Ambro at FreeDigitalPhotos.net