Nezdravi roditeljski obrasci

Kao roditelji svojoj djeci uglavnom želimo dobro no, svi znamo da nije svaki put posut dobrim namjerama onaj kojim trebamo poći.
Ispod radara prolaze neka roditeljska ponašanja koja su vrlo upitna i možemo reći nezdrava, kako za same roditelje tako i za djecu. Nabrojat ćemo najčešće.

Kontroliranje

Kako dijete raste kontrole nad njime trebalo bi biti sve manje. Nažalost, često se dogodi da naučimo voditi brigu o mnogim pojedinostima djetetova života i zaboravimo smanjivati intenzitet kako ono odrasta. Dogodi se tako da roditelj umjesto djeteta donosi odluke i preuzima odgovornosti za koje bi dijete trebalo biti spremno u određenoj dobi. Nerijetko se to protegne i u njegovu odraslost.
Jedna od najvažnijih roditeljskih zadaća je odgojiti dijete da u odrasloj dobi bude sposobno biti samostalno, sposobno za život bez roditelja. To se postiže samo iskustvom, učenjem na vlastitim greškama, preuzimanjem odgovornosti za svoja postupanja. Kad osjetimo potrebu za kontrolom (a često je zamaskirana u potrebu za zaštitom), trebali bi zastati i pitati se: Zašto to radim? Zar ne vjerujem da je moje dijete sposobno samo riješiti problem? Osnažujem li svoje dijete ovakvim postupanjem ili ga oslabljujem? Jesam li previše zaštitnički nastrojen/a?

Uspoređivanje

Tendencija uspoređivanja (socijalne usporedbe) prirodna je pojava, uspoređujemo se s drugima i uspoređujemo svoju s drugom djecom. Inače stručnjaci preporučuju uspoređivanje s onima koji su nam (ili njima) slični, po sposobnostima, mišljenjima, stavovima, dobi, spolu ili sličnom, posebno kada je riječ o procjeni određenih vještina, ako već ne možemo pobjeći od uspoređivanja.  

Problem nastaje kada to činimo nesvjesno, nekritički i previše često te kada uspoređivanje izaziva kod djeteta osjećaj manje vrijednosti i narušava njegovo samopoštovanje.

U eri društvenih mreža i samopromocije lako je upasti u zamku uspoređivanja vlastitog života s onim što prezentiraju drugi. Usporedbe mogu izazvati osjećaj manje vrijednosti, značajno narušiti samopoštovanje. Kad god možemo, trebamo izbjegavati uspoređivanje i poticati dijete da bude najbolja verzija sebe.  

Kritiziranje

Kritiziranje nije poželjna odgojna strategija, a tako često mu pribjegavamo. Zvuče li naše riječi kao prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda ili slično – kritiziramo. Suprotno od kritiziranja jest pomaganje, poučavanje, usmjeravanje, ispravljanje i slično. Najčešće ne kritiziramo zato da potaknemo promjenu nego zato da si olakšamo (izbacimo iz sebe) i osjećamo bolje. Valja imati na umu da tako povrjeđujemo, ponižavamo, nagrizamo odnos. Kritiziranje nije konstruktivno, nije mudro, odraz je siromašnog duha te vrlo lako postaje životni stil.

Roditelj koji često kritizira zapravo radi suprotno od onoga što možda uistinu želi (potaknuti neku pozitivnu promjenu). Dobro je znati da je pohvala puno učinkovitija (dokazano je da želimo ponoviti ponašanja za koje smo pohvaljeni) i zdravija. Naravno, samo kada je osnovana. Kritiziranje treba ograničiti na situacije kada je to nužno i treba znati kako to činiti (nasamo, mirnim tonom, promišljeno, s poštovanjem). Konstantna kritika ne motivira promjenu, već upravo suprotno.

Pametovanje

Roditelji uglavnom misle kako bolje od djece znaju što je za njih dobro. Kad su djeca posve mala to uglavnom i jest tako no, kako rastu ona sama sve više postaju stručnjaci za svoj život. Nametanje vlastitog razmišljanja i pogleda na svijet najčešće rezultira otporom i lošim odnosom. Nitko nije stručnjak u svemu i svatko je u nečemu. Najvažnije je primjerom pokazati što ti je važno i koje su tvoje vrijednosti, riječi iza kojih ne stoje djela prazne su i nedjelotvorne. U redu je ponuditi svoje viđenje i ostati na tome – da je to samo jedno moguće gledanje na situaciju, problem, događaj ili slično.

Nerealna očekivanja

Svi roditelji imaju očekivanja za svoju djecu i od njih. Očekivanja su nešto što je teško potpuno  isključiti i zato je važno da ih, barem povremeno, preispitamo. Bila ona pozitivna ili negativna važno je da smo svjesni da način na koji vidimo svijet oko sebe u mnogome ovisi od naših očekivanja. Naša očekivanja često su utemeljena na prošlim iskustvima onima koja nisu presudno važna u sadašnjem svijetu u kojem živimo i mogu u nama stvarati reakcije (misli, emocije, ponašanja) koja nisu konstruktivna, svrsishodna, korisna, poticajna i slično.
Svijet oko nas i mi sami stalno se mijenjamo. Isto tako trebala bi se mijenjati i naša očekivanja, od nas samih i od drugih u odnosu na nas. Kako odrastamo manje smo bespomoćni, stječemo iskustva i osnažujemo se, imamo veću slobodu i mogućnosti, veće ili manje odgovornosti. Svi smo u otporu prema promjeni, više prema nekoj koju percipiramo kao negativnu. Zato se opiremo i promjeni očekivanja.
Naša djeca nisu naš produžetak. Ona žive u svoje vrijeme, bitno drugačije od bilo kojeg prošlog. Imaju vlastite ciljeve, želje, potrebe, ideje, očekivanja. Otpustiti nerealna očekivanja zahtjeva svjesnost i otvorenost za promjenu. Svaki put kada se nađemo u nekoj situaciji dobro je zapitati se: je li moja reakcija ovakva zbog onoga što se događa sada ili je to odraz mojih očekivanja? Osvijestite svoje reakcije i očekivanja, napravite razliku između očekivanja i stvarnosti. Stvarnost je samo ono što nam se događa sada i ovdje, sve ostalo je konstrukcija našeg uma potaknuta našim očekivanjima.

Image by Gerd Altmann from Pixabay

ostavite svoj komentar