Odvajanje od roditelja
- Datum objave:
- Komentara:
- Ispišite članak
Normalan je i neizostavni dio odrastanja…
Ono je nužno za razvoj djeteta i njegovo osamostaljivanje.
Kako bismo razumijeli zašto je odvajanje tako teško i popraćeno strahovima u prvim godinama djetetova života, moramo razumijeti prirodu emocionalne povezanosti djece i roditelja.
Budući ljudsko biće nije sposobno preživjeti samostalno prvih par godina nakon rođenja, biološki smo ‘programirani’ na čvrstu vezu sa osobama koje nam omogućavaju preživljavanje i napredak tijekom prvih godina života.
Kada ta osoba ili osobe nestanu iz naše blizine, osjećamo se ugroženo. Strah koji osjećamo ima zaštitnu ulogu.
Strah od odvajanja pojavljuje se u dobi od 6 do 8 mjeseci i traje otprilike do četvrte godine. Najjači je između šestog mjeseca života i druge godine.
Negdje u osmom mjescu života dijete razlikuje bliske osobe od nepoznatih, stranih osoba pa je iznimno osjetljivo i reagira snažno na odvajanje od poznatih osoba.
Višekratna i dugotrajna odvajanja u prvim godinama, pogotovo u nepovoljnim uvjetima (bolest, rat i sl.) ili kada ne postoji mogućnost kontakta sa poznatim i bliskim osobama, kod djeteta može izazvati trajne promjene u razvoju ličnosti djeteta, dijete gubi temeljni osjećaj sigurnosti i povjerenja u druge i u sebe, što je osnova za psihičko i fizičko zdravlje djeteta.
Kada je bliska osoba fizički prisutna (najčešće je riječ o majci), ali nije u mogućnosti brinuti se za dijete (zbog bolesti, posla ili dr.) dijete također doživljava odvojenost – riječ je o emocionalnom odvajanju (zanemarivanju).
Strah od odvajanja nije kod sve djece jednako intenzivan. Neka se djeca razmjerno brzo i lako pomire sa odvajanjem, neka druga teže.
Isto tako, neki roditelji dobro prepoznaju potrebe svog djeteta i vrijeme kada je potrebno dijete štititi i vrijeme kada je potrebno dijete poticati na odvajanje, na osamostaljivanje.
S druge strane, prebrižni roditelji previše se plaše za dijete, nesigurni su i pretjerano zaštitnički prema djetetu što rezultira time da dijete svijet oko sebe percipira kao opasno mjesto, dijete postaje nesigurno i uplašeno, nepovjerljivo i nedruštveno i često se niti na trenutak ne želi odvajati od bliskih osoba. U toj situaciji i roditelji i dijete žrtva su pretjerane vezanosti, a to sprječava dijete u osamstaljivanju i odrastanju.
Mnogi zaposleni roditelji imaju osjećaj krivnje zbog odvajanja i zbog toga što se nemaju snage niti volje nakon napornog radnog dana baviti se djecom na primjeren način. Osjećaj krivnje čini ih nervoznima i potištenima i minjenja njihovo ponašanje prema djeci – pretjerano su tolerantni, ispunjavaju previše želja, kupuju igračke, pretjerano štite dijete… To je pogodan teren za razvoj egocetričnog, samoživog djeteta koje ima niski prag tolerancije na frustraciju i teško se nosi sa životnim poteškoćama.
Postoje i oni roditelji koji, u želji da ojačaju dijete, forsiraju odvajanje, no, na taj način dijete ne jača nego upravo suprotno – prerano je izloženo onome čemu nije doraslo i to se može negativno odraziti na djetetov razvoj.
Djeca na odvajanje znaju reagirati vrlo burno. Protestiraju snažnim plačem, odbijanjem kontakata, odbijanjem hrane i igre, uznemirenošću i sl. Protest traje približno sedam dana.
Očaj je također karakterističan odgovor djeteta na odvajanje. Traje tjedan dana do tri mjeseca, a očituje se motoričkom mirnoćom, izostankom protesta, povlačenjem u sebe, apatijom, noćnim strahovima i morama, regresivnim ponašanjem, burnim reakcijama pri susretu sa roditeljima (tada protestira, plače).
Neka se djeca prividno prilagode na odvajanje. Ne plaču, komuniciraju sa okolinom i svi su uvjereni kako je sa djetetom sve u redu, a u djetetu se odvija prava emocionalna oluja. Takva djeca znaju se umirivati stereotipnim kretnjama kao što je njihanje glavom, sisanje palca i sl. Pri ponovnom susretu sa roditeljima često pokazuju (prividnu) ravnodušnost.
Kako bi odvajanje prošlo što bezbolinije za dijete i za roditelja potrebno je:
- Ne odvajati dijete u najranijoj dobi,
- U situacijama kada je to neophodno u najranijoj dobi, nastojati da odvajanje bude što kraće i da se o djetetu brine osoba koja dijete poznaje i u djetetu poznatoj sredini,
- Stras od potpunog odvajanja smanjuje se redovitim posjećivanjem – pri tome treba biti svjestan da je normalno da dijete plače i protestira kada roditelji odlaze, time naprosto sebi olakšava patnju. To treba nastojati prihvatiti smireno te ne obustaviti ili prorjeđivati susrete sa djetetom.
Na odvajanje se moraju pripremiti i roditelji i dijete. Kada dijete pokazuje izrazite poteškoće pri odvajanju, najčešće i roditelj ima isti problem.
Roditeljski zadatak nije zaštititi dijete uvijek, od svega i pod svaku cijenu. Roditelj treba vjerovati u svoje dijete i pomoći mu da se nosi sa poteškoćama i da ih savladava, ne činiti to umjesto njega.
ostavite svoj komentar