Opasna stabla?

Sjedimo na kauču i gledamo kroz prozor…
Ono susjedovo stablo koje se ljulja na vjetru.
Prva misao? “To treba srušiti.”
Stanimo na sekundu.
Što ako problem nije u stablu?

Stabla nisu komadi drveta koji imaju rok trajanja. Ona su živi, kompleksni organizmi, savršeno usklađeni sustavi korijena, debla i krošnje. Kako raste krošnja, raste i korijen. Kako se razvija stablo, tako se prilagođava uvjetima. I ne, staro stablo nije nužno opasno. Često je upravo suprotno.
Ali u gradovima… Mi im jako otežavamo život.
Korijen treba zrak. Treba prostor. Treba tlo.
A što mu dajemo? Beton, asfalt, rubnjake, parkirna mjesta.
Gušimo ga.
Kad korijen oslabi, stablo gubi stabilnost. Kad mu još dodatno “skratimo” krošnju, oduzmemo mu sposobnost da stvara energiju i brani se.
I onda, kada takvo oslabljeno stablo postane opasno… Opet posežemo za pilom.

I tako vrtimo isti krug: oštetimo stablo, oslabimo ga, ono postane rizično, režemo ga još više i na kraju uklonimo.
A sve je počelo od nas.

Istina je jednostavna: mnoga “opasna” stabla nisu takva postala sama od sebe.

Zato prije nego što sljedeći put kažemo “to treba srušiti”, možda vrijedi za pitati se: Jesmo li mu dali šansu da bude zdravo? Jesmo li ga razumjeli?
Jesmo li mi dio problema?

Jer stabla nisu tu samo za hlad i našu ugodu. Ona hlade gradove, pročišćavaju zrak, zadržavaju vodu, smanjuju buku, čuvaju bioraznolikost… I često stoje tamo gdje su posađena, desetljećima prije i poslije nas.

Možda je vrijeme da ih počnemo gledati drugačije, ne kao smetnju i potencijalnu opasnost, nego kao saveznike.
Da bi to bila trebalo bi:

posaditi pravo stablo na pravo mjesto
ne rezati u neznanju i strahu, potražiti stručan savjet
ne “popravljati” isključivo pilom/uklanjanjem
imati na umu vrijednost svakog stabla

Nije svako rješenje motorna pila.
Ćešće je to razumijevanje.
Svjesnost.

Image by fxzh from Pixabay
Image by OZS from Pixabay