Plješćemo promjeni, postojanost podrazumijevamo

Postoji jedna tiha nepravda koju često ne primjećujemo. Ljudi koji su cijeli život: korektni, pouzdani, dobri prema drugima, često ostanu… nevidljivi. A netko tko inače nije korektan, dobar prema drugima, pouzdan, prisutan, napravi jednu dobru stvar i dobije veeeeliiikiii aplauz. Takvih primjera ima posvuda. Zašto?

Zato što se na dobro naviknemo. Kad je netko stalno tu, stalno korektan, stalno daje, to prestane biti nešto posebno i postane “normalno”. Ne zato što nema vrijednost, nego zato što ne odskače od uobičajenog.

S druge strane, kad netko od koga ne očekujemo puno napravi nešto dobro, to odskače. Naš mozak funkcionira tako da puno više i puno prije primjećuje promjenu, ne kontinuitet.

Problematičan učenik napiše solidan test i svi ga hvale.
Odličan učenik napiše isti takav test, to je očekivano.

Isto vrijedi i za odrasle.

Uz to, oni koji su tiho dobri često ne traže pažnju, ne ističu se, ne naglašavaju ono što rade. Tako njihova dobrota ostaje nenametljiva, često i neprimijećena. To zna zaboljeti.

Možda se vidi manje nego što zaslužuje, a to ne znači da vrijedi manje.

I zato je možda važno podsjetiti se na nekoliko stvari:

Dobrota nije valuta za priznanje.
Ako si dobar samo da bi bio viđen, često ćeš ostati razočaran.
Isto tako, biti dobar ne mora značiti biti nevidljiv.
U redu je zauzeti prostor. U redu je ne umanjivati sebe.
A možda je najvažnije da mi budemo ti koji će to promijeniti.
Možemo primijetiti ljude koji su stalno tu.
Koji ne odskaču, koji ne traže (a daju), koji su nama i drugima tiha podrška.

Mi previše često plješćemo promjeni,
i zaboravljamo da se život najviše gradi na stabilnosti.
I iako nije glasna, bez nje sve ostalo budi smisao.

Image by congerdesign from Pixabay
Image by Tabtim Ratjana from Pixabay
Image by kp yamu Jayanath from Pixabay