Priča o školjki i biseru
- Datum objave:
- Komentara:
- Ispišite članak

Jedna školjka živjela je na dnu oceana. Silno je željela ugledati sunce i znala je da mora napraviti nešto posebno da bi u tome uspjela. Kad god bi joj među ljušture uletjelo neko sitno morsko stvorenje, ona bi ga upitala: „Bi li htio biti moj biser?“.
Nitko nije htio, sve do onog dana kada joj je jaka morska struja u krilo donijela sićušno zrnce pijeska. „Bi li htio biti moj biser?“ plaho mu ponudi školjka. Zrnce odgovori: „Bih, naravno da bih.
I školjka ga nježno i strpljivo krene uvijati u sedef. Svaki dan premazivala bi ga novim sjajnim slojem. Biser je rastao i postajao sve blistaviji.
„Kako ti je?“ nježno bi ga kroz ovojnicu upitala školjka. „Dobro mi je,“ odgovaralo je zrnce. „Jesam li već velik? Kad će me netko naći?“
Školjka nije znala što da mu kaže. I dalje je biser oblagala sedefom. Kako je rastao biser je bivao sve nestrpljiviji. Uskoro mu je školjka postala gotovo tijesna.
„Hoću da me nađu!“ počeo je zanovijetati. „Ne želim ostati ovdje, gdje nitko i ne zna za mene.“. Školjka nije znala što reći, samo bi ga nježno obložila novim slojem sedefa.
Jednoga dana u more se spustili ronioci u potrazi za biserjem. Kad ugleda lijepi biser, uzme ga i stavi u svoju vrećicu. „Hej, ne zaboravi mene!“ zaviče školjka. „Komu si ti zanimljiva?“ dovikne joj na biser iz roniočeve vrećice. Ronilac je već putovao uvis, prema površini, čvrsto stežući vrećicu s plijenom.
Mala se školjka snuždi. No ubrzo se razvedri, pomislivši: „Važno je da moj biser izroni pod sunce. Došao je k meni kao neugledno zrnce pijeska, moj sedef dao mu ljepotu za kojom ljudi žude. To što ljudi zovu biserom ljubav je mog srca. No, kad bih ja izronila među ljude, ne bi mi se tako radovali, možda bi se i narugali mojim grubim ljušturama. Kroz biser imaju priliku vidjeti koliko je moćna ljubav.“
Nedugo potom među njenim ljušturama nađe se neka morska sitnež – riblja krljušt, nožica od raka, što li. „Bi li htjela biti moj biser?“ upitala je školjka.“
—————————————————
„Eh sad – biste li više voljeli biti biser, ili školjka?“ upita Troočica, dopričavši priču. „Sjetite se što ste obećali: da ćete reći, što uistinu mislite.“
„Svakako je bolje biti biser.“, reče Nemirko, najnemirniji dječak u razredu. „I pošto je to bolje, ja sam se odlučio za biser, iako više cijenim školjku.“
„Nema dvojbe o tomu, da je bolje biti biser.“, prisnaži Pametko, koji je imao najviše petica. Ali Dušica, najsitnije čeljade u razredu, svojim će glasom tratinčice: „Ja sam za školjku. Bisera ne bi ni bilo bez školjke.“
Dođe red i na Troočicu. Ona reče: „Više volim stvoriti nešto lijepo, nego da sama budem lijepa.“
Tako je učenik za učenikom birao, što bi više volio biti. Naposljetku, Troočica podijeli razred u dvije skupine: u one, koji su za biser, i u one, koji su za školjku. Za biser je bilo njih dvadesetoro, a za školjku petero djece.
„Rasporedimo se sada za novu igru graničara.“, reče Troočica. „Pet naspram dvadeset, dvadeset naspram pet.“
Onih petero očekivalo je čudo.
Čudo se nije dogodilo. Dvadesetoro je slavno pobijedilo. Petero je pokunjeno prišlo Troočici i razočarano je šaptom upitalo: „Zašto smo morali izgubiti? Pa odlučili smo se za ono što je bolje!“
„Mili moji, pa što biste htjeli?“ ljupko će Troočica. „Tko kaže da smo loše prošli? Pa ovih dvadesetoro su naši biseri! Mi smo ih izgubili zato jer smo školjke! Ah, vidite li koliko samo imamo bisera i kako su lijepi!“
(Vesna Krmpotić) preuzeto iz knjige VRLINE LJUBAVI koju je, kao zbornik priča, sačinila autorica navedene priče.
ostavite svoj komentar