Prihvatiti prošlost

I nastaviti sa životom…

Ljudski je griješiti. Svi griješe. Neki više, neki manje. Neki namjerno, većina iz neznanja, nepromišljenosti, površnosti, naivnosti…
Ako se netko prema nama u prošlosti odnosio loše to ne znači da je riječ o lošoj osobi. Na primjer, roditelji često u najboljoj namjeri griješe prema svojoj djeci,  partneri često griješe jedni prema drugima ne zato što žele onog drugoga povrijediti nego zato što ne znaju kako bi trebali postupiti.

Druge ljude ne možemo promijeniti. Barem ne tek tako i samo zato što bismo mi to željeli. Ono što možemo i čime bismo sebi samima učinili najveću uslugu jest osloboditi se zamjerki, žaljenja, bijesa i sličnih osjećaja.

Možemo prihvatiti sebe kao ljudsko biće koje je upravo ovakvo kakvo je zahvaljujući svemu što smo proživjeli.
Prošlost treba ostaviti za sobom. Možemo dopustiti da nas loši doživljaji iz prošlosti deprimiraju, da nas izjedaju, možemo postati ljuti na cijeli svijet, razboljeti se. A možemo odlučiti ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto – u prošlosti.
Kako vrijeme prolazi drugačije gledamo na događaje iz prošlosti. Želimo li živjeti punim plućima moramo prihvatiti da su i one loše i one dobre stvari koje su nam se događale, dio nas, da su nas oblikovale i, nadajmo se, nečemu naučile.
Možemo odabrati da nas te stvari pokreću ili da nas koče. Ako nas koče, znači da iz njih nismo učili.

Natrag se ne može. Znači, moramo naprijed. Hoćemo li za sobom vući teške kofere ili ćemo odbaciti nepotreban teret – to je stvar naše odluke.