Razgovor sa teen djetetom

Dobre namjere, loša pitanja…

O tome kako razgovarati sa djecom u razdoblju adolescencije roditelji trebaju učiti nova pravila jer u tom periodu života prestaju vrijediti pravila od prije. I roditelji i djeca (ne biste vjerovali) žele ostati uključeni u obiteljski život. No, kada svoje ponašanje ne prilagodimo ovom osjetljivom razdoblju, često djecu odbijemo od sebe.
Što je to što djecu odbija od razgovora sa roditeljima? Što ih najviše smeta?

Stereotipna pitanja
Npr. ‘Kako je bilo u školi?’ i sl. Na to pitanje dobiti ćete odgovor u vidu jednoga ‘Dobro.’ i ništa više. Djeca osjećaju nezainteresiranost i neiskrenost takvih i sl. predvidljivih i svakodnevnih pitanja i uzvraćaju isto tako. Ipak, primjećuju se i iznimke. Nekoj djeci je ugodno pričati o svemu što su proživjeli u školi, sa društvom….
Dobro bi bilo postavljati otvorena pitanja na koja dijete neće moći odgovoriti jednom rječju. I podpitanja kojima se potiče razgovor, a ne puko odgovaranje. Što ti je danas bilo najnapornije u školi? Sa kime si se družio/družila? Koji ti je predmet bio danas najlakši? Zašto?
Vrlo je važno da za vrijeme razgovora ne radite nešto drugo (tipkate po mobitelu, igrate se s daljinskim, gledate TV…).

Nerealni savjeti
Požale li nam se djeca na neku neporavdu ili maltertiranje u školi skloni smo dijeliti savjete koji jednostavno ne drže vodu, ne prolaze.
Npr. požali li vam se dijete da ga zadirkuju, najgore što mu možete reći je da im kaže da ga ostave na miru. Ili još gore, reći djetetu da i ono zadirkuje druge. Ili da jednostavno kaže ‘ne’ onome što ne želi. Prijateljima i vršnjacima nije lako reći ‘ne’.
Ako vam se dijete obrati za pomoć,  to znači da nije samo u stanju riješiti problem. To ne znači da ćete se fizički uključiti i pojuriti u školu naučiti lekciju male neotesance.
Prvo i osnovno je razgovarati sa svojim djetetom. Tko? Koga? Što? Kako? S kim? Tko je sve uključen? Što misliš zašto? Nakon što ste više-manje sigurni da imate uvid u situaciju, u skladu sa karakterom svog djeteta treba razviti strategiju suočavanja sa situacijama zbog kojih se dijete loše osjeća.

Kritiziranje izgleda/oblačenja
Većina roditelja ne odobrava stil oblačenja svoje djece adolescenata. U dobi kada formiraju svoj identitet djeca eksperimentiraju, traže se i kroz odijevanje to iskazuju. Pitanja poput ‘kako si se to obukla’ ili ‘kako to izgledaš?’, ne prolaze.
Djeca sa manje samopouzdanja sklonija su oblačiti se u skladu sa modnim diktatima. Skloniji su vjerovati da će odjeća koju nose doprinijeti njihovom boljem statusu među vršanjacima.
Razgovori o odijevanju ne vode se na ulaznim vratima. Razgovarajte u ugodnoj atmosferi, ne osuđujte i ne kritizirajte. Poželjna su pitanja poput ‘zašto ti je to lijepo’, ‘osjećaš li se udobno u toj odjeći’, ‘što misliš kako drugi gledaju na tebe i da li bi te drugačije doživljavali da si obučena drugačije’, ‘što kažu tvoji prijatelji/prijateljice’ i sl.

Emocije
U sekundi planu, rasplaču se, viču zbog ničega, burno reagiraju na banalna pitanja, lako se isprovociraju… Promjene raspoloženja i ekstremne emocije kod teenagera su prilično normalna pojava – područje mozga koje regulira emocije još se uvijek razvija.
Treba izbjegavati cinizam, sarkazme, predavanja, neverbalne znakove (poput dizanja obrva, frktanja) i discipliniranje ispred drugih ljudi (osoba koje nisu članovi uže obitelji), a posebno ispred njihovih vršnjaka.
Želite li doprijeti do svog djeteta adolescenta od pomoći mogu biti pitanja poput ‘ Izgledaš mi umorno’, ‘Jesi li imao loš dan?’, ‘Želiš li razgovarati o tome ili možda trebaš samo zagrljaj?’

Zašto?
Pitanja koja počinju sa zašto, ostavit će vas bez odgovora. ‘Zašto si to napravila?’, ‘Zašto mi to radiš?’, ‘Na što si mislio?’ nisu dobar izbor. Djeca u razdoblju adolescencije često djeluju impulzivno. Mjesto u mozgu odgovorno za donošenje odluka (prefrontalni korteks) još se razvija i zato neće znati odgovoriti na pitanje ‘zašto…?’
Bolji izbor su pitanja kojima ćete potaknuti dijete da razmisli o tome što je napravilo, o posljedicama svog čina. Npr. ‘Što si mislio da će se dogoditi?’, ‘Bi li to učinila drugi puta?’, ‘Smatraš li da si ispravno postupio?’ i sl.

Omalovažavanje ljubavnih problema
Premda roditeljima ljubav i prekidi njihove djece iz sadašnje perspektive izgledaju bezazleno, dovoljno je prisjetiti se sebe u tom razdoblju. Svađa s najboljim prijateljem ili prekid sa dečkom/djevojkom izazivaju jake emocije. Bol koju osjećaju stvarna je i intenzivna. Ne treba ju omalovažavati niti izbjegavati. Rečenice poput ‘Ma, nije to ništa’, ‘Svi smo mi to prošli’, ‘Ne dramatiziraj’ i sl. samo će vas udaljiti od vašeg djeteta.
Pokažite razumijevanje. Pružite utjehu. Pokušajte dijete nagovoriti na neke aktivnosti, družite se, razgovarajte (ali ne inzistirajte na detaljima).