Samopoštovanje – visoko ili nisko

Samopoštovanje se razvija od najranije dobi.

Već tada primamo informacije o samom sebi od okoline, a najviše od naših najbližih.   U tom razdoblju uloga majke, a zatim uloga oca, pa uloga šire obitelji, pa škole – vrlo je bitna. Kakve informacije o sebi primamo, tako počinjemo misliti o sebi i ophoditi se prema sebi. To je često puta preslika onoga kako se ponašaju prema nama.

Sve osobe koje steknu visoko samopoštovanje, puno lakše napreduju prema svojim ciljevima i brže ih ostvaruju. Ako imaju dovoljno samopoštovanja, brzo će prepoznati koji odnosi im gode, a koji su im neugodni. Neugodne će izbjegavati, a ugodne produbljivati. Tako nastaje naš socijalni svijet.

Osobe visokog samopoštovanja uspostavljaju kvalitetne odnose temeljene na ravnopravnosti, uvažavanju i toleranciji. Osobe niskog samopoštovanja teže izriču ono što ih smeta u odnosima, dulje trpe, smatraju druge pametnijima od sebe i samim time uspostavljaju neravnopravne odnose, često trpe u vezama i osjećaju se bespomoćnima.

Nisko samopoštovanje ponekad se očituje upravo u suprotnom ponašanju: osoba koja je najglasnija u društvu i koja ima stalnu potrebu da bude okružena ljudima i u središtu zbivanja, možda na taj način pokazuje nedostatak samopouzdanja. Uglavnom je tada njezin nesvjesni  doživljaj sebe negativan. Za sebe će reći da je hrabra, samopouzdana, ali je zapravo nesvjesna sebe. Njeno ponašanje je obilježeno strahom hoće li biti dovoljno prihvaćena od društva ili neće. Prihvaćanje je hrani i ona ponavlja one radnje koje društvo prihvaća.

Samopoštovanje znači usmjeriti se na sebe, promatrati svoje osjećaje i dati im važnost; shvaćati sebe ozbiljno i preuzeti odgovornost za sebe. U praksi bi to značilo: ako nas nešto smeta u nekom odnosu, onda razmotriti što je to i vidjeti kako možemo zaštiti sebe.

Samopoštovanje ipak ne znači da ćemo stalno biti sretni i nedirnuti tuđim ponašanjem. Biti sposobni u potpunosti prihvatiti svoje osjećaje, otvoriti im se i izraziti ih na konstruktivan način – to je istinsko samopoštovanje. Plašiti se ući u odnose, bojati se i strahovati od možebitnog lošeg završetka odnosa također je znak niskog samopoštovanja.

Što neka osoba manje cijeni sebe, to će više odgovornost za svoje osjećaje i svoju sreću pripisivati izvanjskim uvjetima i ponašanju drugih ljudi. Kao rezultat može okrivljavati druge, žaliti se, biti nesposobna za uvid u tuđe osjećaje i potrebe.  U ekstremnim slučajevima može i emocionalno ucjenjivati bliske osobe.

Nedostatak samopoštovanja u pravilu usporava promjene, čini osobu nesamostalnom, orijentiranom na formu, a ne na sadržaj. Osoba koja na dubokoj razini ne cijeni sebe prije će cijeniti tuđe mišljenje nego svoje. U pravilu će sabotirat  sve promjene koje bi vodile povećanju svoje sreće. tako će odbijati i sve promjene koje mogu unaprijediti odnose u koje je uključena. Lakše joj je trpjeti nego boriti se za svoje unutarnje zadovoljstvo.

Ivana Grabar, gestalt socioterapeut, prof.pedagogije
Krugovi, udruga za edukaciju i savjetovanje, www.krugovi.hr