Što te ne ubije…

Moj otac i ja razgovarali smo o izreci koja kaže „Što te ne ubije, to te ojača.“. Smatrala sam da to „ne drži vodu“. Kroz život puno toga nas ne ubije, ali nas ostavi povrijeđene, traumatizirane, ranjene.

Zastao je i zamislio se pa nakon nekog vremena rekao: „To je poput ljepila za drvo.“ Vidjevši moj zbunjeni pogled pokazao je na drvenu policu na zidu. Prije nekog vremena spasili smo je lijepljenjem. „Sjećaš se kako sam ti tada objasnio, kad zalijepimo policu bit će još jača nego prije.“, rekao mi je.

Da, sjetila sa se. Prije nego smo ljepilom za drvo zalijepili rasklimana polica nije mogla držati nikakav teret. Kad je ljepilo odradilo svoje knjige su opet mogle na nju. Trebalo je samo malo pričekati da se ljepilo stisne. Trebalo je samo umješnosti i malo strpljenja.

Zvučalo je dobro no, nije se uklapalo u gore spomenutu izreku. Nije ljepilo ono što je policu učinilo slabom i kasnije opet dovoljno čvrstom da nosi teret. Bio je to popravak ljepilom. I strpljenje.

Na kraju smo se tata i složili. Ono što te ne ubije, ne osnaži te samo po sebi. Ono što te osnaži je popravak, liječenje, iscjeljenje, svrhovit trud, o čemu god da je riječ. I ako osjećaš da nakon tog popravka nisi snažniji nego prije – najvjerojatnije popravak nije bio uspješan (nisi dobio ono što ti je trebalo). Možda „ljepilo“ nije dobro, možda mu nismo dali dovoljno vremena da odradi što mora… Na nama je da istražujemo, isprobavamo, trudimo se, damo pažnju. Da nađemo pravo ljepilo…

Image by Ruslan Sikunov from Pixabay