Što u obitelji radimo “po navici”, a možda ne bismo trebali?

Svi nosimo sa sobom neka obiteljska “nepisana pravila”, navike koje su nam tijekom odrastanja bile potpuno normalne, sve dok nismo počeli primjećivati da nas nešto kod njih “žulja”. Često su nastale iz dobrih namjera ili kao način nošenja sa stresom, ali s vremenom su se pokazale nepotrebnima, možda čak i toksičnima za nas i našu obitelj.

Dobra vijest je da ih danas sve lakše prepoznajemo i imamo priliku mijenjati. Promjena ne mora biti dramatična, ponekad je dovoljno malo više svjesnosti i spremnosti na male pomake.

Čuvanje stvari za “posebne prilike”
Mnogi kod kuće imaju nešto “za posebne dane” (lijep servis, odjeću, parfem ili nešto drugo što se rijetko koristi). Često se dogodi da ta posebna prilika nikako ne dođe ili dolazi rijetko. Uključivanje tih stvari u svakodnevicu može nam donijeti više radosti nego što mislimo. Ponekad je dovoljno popiti kavu iz omiljene šalice ili obući nešto što volite i običan dan postaje malo ljepši.

Navika da se hrana uvijek mora pojesti do kraja
Mnogi su odrasli uz pravilo da se hrana mora pojesti do kraja. Iako je to često dolazilo iz poštovanja prema hrani, takav pristup nas može udaljiti od vlastitih tjelesnih signala. Zdravija alternativa je svjesniji pristup hrani, osluškivanje vlastitog osjećaja sitosti. Ako smo siti, u redu je stati. Ostatak hrane možemo spremiti za kasnije ili stavljati manje porcije i sl.

Tišina umjesto razgovora
Izbjegavanje razgovora može se činiti kao način da se izbjegne sukob, ali zapravo često stvara dodatnu udaljenost i nerazumijevanje. Umjesto toga, korisno je jasno i s uvažavanjem druge strane, reći kako se osjećamo, čak i ako nam treba malo vremena da se smirimo. Jednostavna rečenica poput: “Treba mi malo vremena, pa možemo kasnije razgovarati” otvara prostor za zdraviju komunikaciju.

Što te ne ubije – to te ojača
U nekim obiteljima postoji uvjerenje da treba izdržati pod svaku cijenu (i kad smo bolesni, iscrpljeni ili jednostavno bez energije). Odmor se često doživljava kao slabost, a ne kao potreba.
Takav način razmišljanja često proizlazi iz poznate ideje da nas teškoće jačaju. No, istina je da nas neke stvari ne ojačaju, nego nas iscrpe, oslabe i dugoročno oštete.
Istina je i da ponekad treba skupiti snagu i potruditi se, čak i kad nam nije lako. No, razlika je u tome što to ne bi trebalo biti pravilo, niti nešto što radimo po svaku cijenu i na štetu vlastitog zdravlja.
Odlazak na posao ili u školu dok smo bolesni ne čini nas snažnijima, nego produžuje oporavak i može ugroziti druge. Briga o sebi nije znak slabosti, nego odgovornosti. Ponekad je najzdravija rečenica koju možemo čuti (i reći): “Odmori, to ti sada treba.”

Izbjegavanje teških/osjetljivih tema
Gotovo svaka obitelj ima teme koje se izbjegavaju, bilo zbog nelagode ili želje da se očuva mir. No, neriješene stvari rijetko nestaju same od sebe.
Ne mora se sve riješiti odjednom. Već i mali korak, poput otvaranja razgovora, može donijeti olakšanje i osjećaj povezanosti.

Obiteljske navike oblikuju nas više nego što mislimo. Neke od njih su nam korisne, a neke nas s vremenom počnu opterećivati.
Dobra vijest je da ih možemo mijenjati, postupno i bez velikih rezova. Već male promjene mogu donijeti više razumijevanja, lakše odnose i osjećaj da smo u svom domu stvarno na sigurnom i da nam je ugodno.

artwithtammy-generations-2347545