Strah od nepoznatog u mirovini: ostati blizu ili ostvariti san o životu bliže prirodi?

Mirovina je izazov. Razdoblje veće slobode i razdoblje velikih pitanja. Nakon desetljeća rada, brige za djecu i roditelje te suočavanja s vlastitim zdravstvenim tegobama, mnogi se napokon usude razmišljati o snovima koje su godinama odgađali. No, upravo tada javlja se i jedan od najdubljih strahova, strah od nepoznatog.

U zrelijoj dobi ne bojimo se samo bolesti, nego gubitka kontrole. Možda smo vidjeli nemoć kod vlastitih roditelja, možda kod drugih, svjesni smo vlastite prolaznosti, osjećamo da tijelo više ne reagira kao nekad. Zato je važno je postaviti realna pitanja:

• Koliko je doista udaljena najbliža ambulanta ili bolnica?
• Postoji li dostupna hitna služba?
• Mogu li organizirati prijevoz u slučaju potrebe?
• Postoje li susjedi ili lokalna zajednica na koje se mogu osloniti?

Danas postoje i rješenja koja prije dvadeset godina nisu postojala: telemedicina, pametne narukvice s detekcijom pada, kućni alarmni sustavi povezani s hitnim službama, privatni prijevozi do bolnice. Sigurnost više nije isključivo vezana uz gradski kvart.

Često je važnije imati plan nego živjeti u neposrednoj blizini bolnice.

Boravak u prirodi donosi niz koristi koje se rijetko ubrajaju u “zdravstvene faktore”: više kretanja, manje stresa, kvalitetniji san, tišinu, osjećaj smisla kroz vrtlarenje ili brigu o kući.

Psihološka dobrobit snažno utječe na fizičko zdravlje. Sanja li netko desetljećima o životu u prirodi, ostvarenje tog sna može biti snažan izvor vitalnosti. Kronični stres, gradska buka i osjećaj zarobljenosti također imaju cijenu, samo su manje vidljivi.

Jedna od najvećih zabluda jest uvjerenje da je preseljenje nepovratno. Mirovina danas često traje dvadeset ili trideset godina. Potrebe se mijenjaju. Ono što je idealno sa 65, možda neće biti s 85 i to je u redu.

Moguće je:

• preseliti se probno, na godinu dana ili duže,
• iznajmiti gradski stan umjesto prodaje,
• dio novca od prodaje staviti kao sigurnosnu rezervu,
• planirati povratak bliže obitelji kad to postane nužno;

Fleksibilnost smanjuje strah.

Socijalna mreža važnija je od kilometara

Nije presudno koliko ste udaljeni od grada, nego imate li ljude oko sebe. Pet minuta hoda do prvog susjeda nije izolacija, to je vaša zajednica. Redoviti dolasci djece vikendom, prijatelji koji vole pobjeći u prirodu, lokalna trgovina u kojoj vas poznaju imenom, sve su to oblici sigurnosti. Istodobno, ni život u gradu ne jamči bliskost. Mnogi stariji ljudi žive u zgradama punim stanara, a da nikoga zapravo ne poznaju ili ne mogu pozvati u slučaju potrebe.

Tko želim biti u mirovini?

U pozadini ove dileme često stoji još jedno, tiše pitanje: kakav identitet želim imati u ovoj životnoj fazi?

Želim li mirovinu provesti kao “baka ili djed uvijek na raspolaganju” ili kao osoba koja/ je napokon ostvarila svoj dugogodišnji san? Naravno, jedno ne isključuje drugo, ravnoteža je ključna.

Postavljanje granica prema djeci i unucima jednako je važno kao i odluka o mjestu stanovanja. Mirovina nije kraj osobnih želja, nego početak vremena u kojem prvi put možemo birati sebe.

Na kraju, pitanje možda nije: “Što ako mi se nešto dogodi na selu?”
Možda je važnije pitati se: “Što ako ostanem i ostatak života se pitam kako bi bilo da sam pokušao/la?”

Odluke u mjestu stanovanja u mirovini ne moraju biti zauvijek. One mogu biti faze. Život uz rijeku danas, povratak bliže obitelji, bolnici ili drugome sutra. Važno je donijeti odluku svjesno, informirano i bez dramatiziranja.

Strah je prirodan. No, ponekad je upravo on znak da stojimo pred važnim korakom, onim prema životu koji smo (pre)dugo odgađali.

Image by -Rita-👩‍🍳 und 📷 mit ❤ from Pixabay