Tata, razvodim se!

Već duže vrijeme ne osjećam se dobro u braku. Supruga mi poklanja jako malo pažnje, rijetko se smiješi, ne priprema mi jela koja volim, ne družimo se kao nekad, uvijek je nečim uposlena…
Često se raspravljamo i na kraju dana svatko zaspe na svojoj strani kreveta. Zagrljaja i poljubaca, nježnosti je sve manje.

Svaki dan razmišljam o tome i kao da svakog dana sve više i u svemu primjećujem da joj više nisam važan, da me ne voli. Odlučio sam da je najbolje da se razvedemo. Nazvao sam svog oca i saopćio mu vijest:“ Tata, odlučio sam se razvesti od Ane. Mislim da me više ne voli, često se svadimo, ne uspijevamo razgovarati, ne vidim drugo rješenje.“
„Tata, jesi li me čuo?“ – upitao sam jer je s druge strane bio muk.
„Da sine, čuo sam te.“ – odgovorio je tihim glasom.
„Znam da ti je teško, nisam se lako odlučio na ovaj korak. Već dugo razmišljam o tome. “ – rekoh.
„Sine, molim te, učini nešto prije nego doneseš konačnu odluku.“ – reče tata – „Pokušaj se sjetiti tvojih pravih dana i mjeseci s Anom, sjeti se što ste jedno drugom obećali na vjenčanju. Vidi gdje si falio i pokušaj to ispraviti. Ako i nakon toga budeš osjećao isto, bit ću uz tebe, kako god teško bilo.“

Premda baš nisam bio siguran u to što čujem pristao sam udovoljiti mu. Uvijek je bio tu za mene i smatram ga mudrim čovjekom. Nije bio nagao, uvijek bi dobro promislio o svemu. Još sam ga malo zagnjavio pitanjima o tome kako bih ja to što traži od mene trebao odraditi. Ok, znači, trebam vidjeti gdje sam ja zakazao, ne gledati samo na drugu stranu, na Anu i njezine propuste i nedostatke.

Nije bilo lako. Svaki je dan za mene bio izazovan no, shvatio sam što je tata htio reći. Umjesto da s kolegom ostanem na piću nakon posla odlazio bih kući. Više sam vodio brigu o djeci i pomagao po kući. Češće bi Anu pitao mogu li joj i kako pomoći. Ponekad bi me čudno pogledala…
Neću zaboraviti njen pogled kad sam jednu nedjelju ujutro pripremio doručak za sve, a nakon toga, zajedno s djecom, sve pospremio. U očima joj je često bio veliki upitnik no, češće je na njenom licu bio i osmijeh. Navečer, u krevetu razdaljina između nas smanjila se. Počeli smo više razgovarati, izlaziti u kino, šetnju, sami ili s djecom. Atmosfera u našem domu polako se mijenjala na bolje.

Nakon par mjeseci, u šetnji, otac me upita: “Sine, kako ste ti i Ana?“
„Dobro smo tata. Hvala ti.“ – rekao sam mu i čvrsto ga zagrlio.

Da, Ana i ja imamo i dalje i svojih loših dana, premda značajno manje. Kad se dogodi neslaganje pokušavam se zagledati u sebi i vidjeti kako sam ja tome pridonio. Često pomogne. Otvorenije i češće razgovaramo i pokušavamo se bolje čuti. Bliskiji smo nego ikad.

Photo by RODNAE Productions from Pexels