Zahvalnost

Japan je zemlja raznolikih tradicija i filozofija. Jedna od njih, poznata kao Seicho-no-ie, temelji se na svakodnevnom prakticiranju zahvalnosti. Iznenađujuće je koliko jedan jednostavan čin kao što je zahvalnost može promijeniti u životu jedne osobe.

Fokusiranjem na ono na čemu možemo biti zahvalni prema zakonima prirode privlačimo još više toga na čemu možemo biti zahvalni. Zato je zahvalnost je jedan od važnih ključeva sreće i životnog zadovoljstva.

Trebali bismo je živjeti svakodnevno. Ona nas čini pozitivnijima i zadovoljnijima, pokreće lanac pozitivnih osjećaja i promjena.

Postoji niz jednostavnih načina na koje možemo zahvalnost primijeniti u svom životu:

Ujutro, po buđenju, možemo zastati prije izlaska iz kreveta i promisliti o par stvari (osobama, zdravlju, prilikama, susretima, događajima, domu, obitelji, poslu, poukama, izazovima, talentima i sl.) zbog kojih bismo mogli biti zahvalni. Minuta-dvije razmišljanja o tome sasvim je dovoljna za pozitivni zamašnjak.

Kad je dan posebno težak možemo zastati i napraviti malu listu zahvalnosti. To može biti izuzetno teško i zahtijeva određenu disciplinu, ali pomaže fokusirati se na pozitivno i umanjiti stres i težinu dana.

Kad nas obuzme ljutnja prema nekome možemo pokušati pronaći barem tri moguća pojašnjenja za događaj ili ponašanje te osobe i barem jedan razlog zašto bismo toj osobi mogli biti zahvalni. Možda je ta osoba nekad za nas učinila nešto lijepo, odradila neki posao, ponijela se ljubazno ili sl. Ovakvim  postupanjem odmičemo se od uobičajenih obrazaca (impulzivnog kritiziranja, sukobljavanja, teških osjećaja…) i dajemo si priliku da se osjećamo bolje, mirnije sagledamo situaciju, pretjeranom reakcijom ne narušimo odnos s drugom osobom.

Kad se nađemo u nekoj zahtjevnoj situaciji možemo pokušati razmisliti o tome čemu nas ona može naučiti, hoće li nas osnažiti ili oslabiti. Možemo se pitati je li to prilika za učenje i osobni rast, unaprjeđenje života?
Kukanje i sažalijevanje ne pridonose ničemu dobrome, dapače kontraproduktivni su.

Kad nas uhvati pomisao kako nešto nemamo (lijepu kuću kao naš poznanik, dobar auto kao kolega…) možemo se toj misli pokušati suprotstaviti mišlju o tome što imamo (obitelj, dom, zdravlje, prijatelje, posao… ) i pokušati biti zahvalni za to.  Možemo se sjetiti nečega što smo jednom željeli i razmisliti je li nam to i danas još uvijek važno. Također, možemo se prisjetiti svojih postignuća, svojih kvaliteta. Samo podsjećanje na to umanjiti će snagu želja koje u tom trenutku možda i nisu realne, ostvarive ili uopće dobre za nas.

Kažu da nije sretan tko puno ima, nego onaj tko malo treba. Možda to možemo reći ovako: “Nije sretan tko puno ima nego onaj tko je svjestan onoga što ima i zahvalan na tome.”