Zašto nam se djeca debljaju?

Koji emocionalni problemi najčešće stoje iza debljine?

Isto pitanje mogli bismo postaviti i odraslima, nema značajne razlike: Zašto se debljamo?  Naši unutarnji razlozi su individualni: netko jede kada je napet, netko kada je tužan, netko kada je pod stresom, netko kada je sam, netko kada ne može dostići svoj cilj (a hrana je tu, prisutna, ne bježi i pruža utjehu, pa nekome čak i ohrabrenje). Neke osobe sve osjećaje (i tugu, i strah, i veselje, i radost, i pobjedu, i dosadu…) proslavljaju hranom.

Neka djeca imaju pretile roditelje pa prihvaćaju njihov obrazac ponašanja prema hrani. Neka djeca će ga razviti sama uslijed emocija s kojima ne znaju što bi. Ili uslijed situacija koje ne znaju riješiti. Ili uslijed atmosfere u kojoj žive, pa im je konzumacija hrane obrana. Učestalo nezadovoljstvo sobom, drugima, okolnostima bez mogućnosti kvalitetnog razgovora i definiranja problema te alata rješavanja problema doprinosi tome da djeca razviju takav obrazac ponašanja prema hrani. Hrana postaje gotovo kao osoba: netko tko nas tješi, toplina koja nam često nedostaje, vjeran prijatelj kroz život.

Neka djeca imaju previše nestrukturiranog vremena. Periodi dana im prolaze pred raznim ekranima (od mobitela do računala i tv-a). Sami. Ili uz nekoga tko ih samo čuva. Hrana je tada prijatelj koji s njima dijeli te doživljaje. Udobnost fotelja i kauča poziva i na druge ugode: ugode okusa.

Hrana je često supstitucija za ljubav, zajedništvo oko obiteljskog stola, brigu jedne osobe za drugu. Kupovanjem omiljene hrane djeci često kupujemo njihovo zadovoljstvo ili ih potičemo na neka poželjna ponašanja ili pokušavamo sebi osigurati malo mira jer  su tada usmjereni na konzumiranje ukusnih zalogaja. Sigruno je da ima još razloga zbog kojih odrasli kod djece razvijaju, nesvjesno, nepoželjne oblike ponašanja prema hrani.

Neće se kod sve djece razviti poremećaj prehrane, ali kod nekih hoće. Zašto kod jednih da, a kod drugih ne? Odgovor bi valjalo potražiti u genetskim predispozicijama, u obiteljskoj anamnezi, u senzibilnosti samog djeteta, u atmosferi u kojoj dijete raste, u uzoru koji mu daju njegovi prvi primjeri – roditelji, u načinima kako se dijete nosi s teškoćama…

Konzumiranje hrane kada nismo gladni ne bi bilo problem kada  bismo uz takve obrasce ponašanja prema hrani ostali zdravi, aktivni i optimistični. Na žalost, često je suprotno. Nakon kratkotrajne utjehe, hrana u nama truli, stvara osjećaj nadutosti, ne donosi našim stanicama energiju već suprotno… u našem tijelu stvara osjećaj težine, često pretile osobe boluju od depresije koju guše novom konzumacijom hrane ili nekim drugim neprihvatljivim (štetnim) obrascima ponašanja.

Hrana je i sve bogatija raznim pojačivačima okusa koji ”zovu na još”. Stvaraju blage oblike ovisnosti koji mame da takve vrste namirnica kušamo opet i opet, iako nismo gladni. To dovodi do začaranog kruga.

Ivana Grabar,prof.pedagogije,
integrativni gestalt terapeut
www.osobniterapeut.com

“Beautiful Child Having Breakfast At Home”- Image courtesy of nenetus at FreeDigitalPhotos.net