Život s roditeljima

U odrasloj dobi…

Nakon zavšenog školovanja veliki broj djece ne napušta roditeljski dom ili mu se vraćaju nakon odsutnosti zbog školovanja.
U većini takvih obitelji – suživota roditelja i odrasle djece, javljaju se problemi.
Mnogi roditelji ponašaju se prema odrasloj djeci onako kako su se ponašali prema njima tijekom odrastanja. Previše se uključuju u život djeteta, zaboravljaju da je to sada odrasla osoba. Zabrinuti su, zapitkuju, dovode u pitanje ispravnost odluka i postupaka svog odraslog djeteta i sl.
Najčešći rezultat toga su česte svađe i međusobna ljutnja.
Djeca su sklona za takvu situaciju kriviti roditelje, a roditelji, naravno djecu. No, obično stvar nije tako jednostavna – krivicu snose i roditelji i djeca – podjednako.

Kako bi roditelji doživljavali svoju djecu kao odrasle osobe – djeca (iako po godinama već odrasla) bi se tako trebala i ponašati. Odgovorno i samostalno. Ako djeca, ma kako odrasla bila, dopuštaju da roditelji čine umjesto njih ono što bi i oni sami mogli za sebe učiniti, ako se prečesto oslanjaju na podršku i pomoć svojih roditelja teško da će u situacijama u kojima žele da ih roditelji dožive kao ozbiljne i odgovorne to postići.
Npr. ako dozvolite mami da vam kao odrasloj osobi posprema sobu, očekujte reciprocitet. Njoj je to ‘zeleno svjetlo’, ‘ulaznica’ u vaš život. Ukoliko kući dolazite ‘na gotovo’ i ne sudjelujete u kućanskim poslovima i obvezama, ponašate se poput malog djeteta, ne poput odrasle osobe. U takvim okolnostima roditelji puno češće izriču kritiku na ponašanje svog odraslog djeteta, mješaju se u donošenje njihovih odluka i ljute na njihove izbore…

Roditelji koji su previše uključeni u život svoje odrasle djece imaju veće šanse narušiti svoj odnos sa djetetom i oboliti od depresije. Djeca koja ostanu živjeti sa roditeljima i u dobi kada to ne bi trebala onemogućavaju si istinsko odrstanje.

Primjeri iz praktičnog života:

Marko je odlučio otići u podstanarstvo. Igrom slučaja pronašao je prikladan stan koji se iznajmljuje po povoljnoj cijeni, u zgradi u kojoj žive njegovi roditelji. Roditelje je veoma obradovala činjenica da će im sin ostati u blizini. Nakon što se preselio, na vratima se pojavila mama sa zahtjevom da mu opere rublje i malo počisti stan. Marko je zagrlio svoju mamu, rekao joj da cijeni njezinu brigu, ali da se odselio zato da bude samostalan i da takvo što ne dolazi u obzir. Nježno je otpravio mamu. Slične su se situacije dogodile još par puta, a kako je Marko bio uporan, ali i obziran prema mami, ona je svraćala sve rjeđe.

Ana i Zvonko iznajmili su stan i tako započeli zajednički život. U početku nije bilo problema sa plaćanjem najma, no vremenom je postajalo sve teže izdvajati novac za stanarinu. Onda je došlo dijete i njihova financijska situacija postala je toliko teška da su odlučili zamoliti Anine roditelje da ih prime. Roditelji su pristali, no Anin otac imao je uvjet. Svaki mjesec moraju platiti stanarinu koja će iznositi upola manje nego su izdvajali za prethodni stan. Pomalo razočarani tatinom odlukom, nevoljko su pristali na uvjete. I Ana i Zvonko odlučili su ostati kod roditelja dok ponovno ne stanu na svoje noge i u međuvrmenu su počeli uplaćivati stambenu štednju. Nakon 5 godina tata se nije smekšao. Uredno je uzimao stanarinu od ‘svoje’ djece.
Njihovi su odnosi zbog stanarine bili bitno narušeni. Premda su Ana i Zvonko mislili da će se njihova financijska situacija popraviti znatno brže, u podstanarima kod roditelja ostali su nepunih 10 godina. Tada su uspjeli, sa stambenom štednjom, ishodovati kredit za vlastiti stan. Odluku o preseljenju saopćili su roditeljima. Tada je otac došao i saopćio djeci da je novac od njihove stanarine stavljao na stranu i da ih taj novac čeka. Neka si ga uzmu i iskoriste kao polog za stan ili za kupovinu namještaja ili štogod smatraju da im treba. Objasnio im je da zna kako su sve ove godine bili povrijeđeni njegovom odlukom o uzimanju stanarine, ali je to činio znajući da sami neće moći tako disciplinirano odvajati sredstva.
Ana i Zvonko ostali su zatečeni.