Igra je vježbanje života

Kroz igru se uči…

Djeci je prirođeno da se sama igraju, roditeljska upletenost nije uvijek nužna. Dapače, svojim uplitanjem i sudioništvom roditelji ponekad opstruiraju razvoj djeteta i potiču gubitak sposobnosti djeteta da se igra samošto im kasnije zna predstavljati problem.
Igra je vježbanje života. Onda kada se dijete bavi nekom aktivnošću koju je potaklo ono samo, ne treba se ukljućivati. Današnji roditelji nerijetko pretjeruju s poticajnim aktivnostima i vlastitim angažmanom.

Neka djeca zahtijevaju roditeljski angažman u igri. Zajedničko vrijeme dobitak je i za dijete i za roditelja. I kada dijete potiče zajedničku igru, to je u redu. No, i tada treba imati na umu da takva igra i druženje ne moraju trajati dugo – dovoljno je malo se poigrati, pokazati interes, pohvaliti dijete, zagrijati atmosferu i potaknuti dijete da nastavi igru samostalno.

Svaki roditelj koji potiče i razvija djetetovu samostalnost potiče njegov pravilan razvoj. Samostalna igra podrazumijeva samostalno razmišljanje i mijenjanje interesa prema vlastitom nahođenju. Svako dijete treba svoje vrijeme i svoj prostor.
Uloga roditelja je pružanje sigurnosti i poticajnog okruženja koje djetetu omogućava da samostalno pronađe predmet svog interesa, odredi tijek igre i kreira.

Samodostatnost je važna životna vještina.

“Adorable Little Girl Playing Doctor With Stethoscope Out Door” – Image courtesy of Jeanne Claire Maarbes / FreeDigitalPhotos.net