Nisu to ‘samo riječi’: što odrasli ne bi trebali govoriti djeci

Svi želimo da se djeca uz nas osjećaju sigurno, voljeno i prihvaćeno. Ipak, ponekad i najbolje namjere mogu imati suprotan učinak. Rečenice koje izgovaramo usput, iz navike ili čak iz šale, djeca mogu doživjeti puno ozbiljnije nego što mislimo.

Nenamjerni ili dobronamjerni komentari mogu kod djece izazvati nelagodu, nesigurnost ili zbunjenost, upozoravaju stručnjaci. Zato je važno svjesno birati riječi jer one snažno utječu na to kako djeca doživljavaju sebe, ali i odnos s odraslima.

Iako nije lako mijenjati navike u komunikaciji, nikad nije kasno za promjenu. U razgovoru s psiholozima izdvojeno je nekoliko fraza koje je bolje izbjegavati, bez obzira na to tko ih izgovara.

“Nemoj reći mami i tati…”
Poticanje djece na skrivanje stvari od roditelja, čak i kada se radi o sitnicama, može biti štetno. Time se potkopava autoritet roditelja i djeci šalje poruka da je u redu nešto prešutjeti onima koji su za njih odgovorni.
Još važnije, djeca tako mogu steći dojam da postoje situacije u kojima je normalno skrivati važne stvari, što dugoročno može biti opasno.

Komentari o izgledu i težini
Rečenice poput: “Jesi li se udebljao/la?” ili usporedbe s drugima mogu negativno utjecati na djetetovo samopouzdanje i sliku o sebi. Takvi komentari često ostaju urezani u pamćenje godinama. Umjesto toga, puno je vrijednije pokazati interes za dijete kao osobu, njegove misli, osjećaje i interese.

Komentari o hrani
Primjedbe poput: “Pojeo/la si više od mene” ili “Ništa nisi pojeo/la” mogu poremetiti djetetov odnos prema hrani. Djeca tek uče prepoznati vlastite signale gladi i sitosti, a ovakvi komentari mogu izazvati zbunjenost ili osjećaj srama. Ponekad je najbolje ne reći ništa ili jednostavno biti primjer.

“Tako si razmažen/a”
Označavanje djeteta kao razmaženog ne pomaže, a često ni nije pravedno jer takvo ponašanje najčešće je rezultat okoline i odgojnih obrazaca, a ne samo djetetove osobnosti. Ako postoji problem, rješenje nije etiketa, nego razgovor s roditeljima.

“Dođi me zagrliti i poljubiti”
Iako dolazi iz ljubavi, inzistiranje na fizičkom kontaktu može narušiti djetetov osjećaj osobnih granica. Djeca imaju pravo odlučiti o vlastitom tijelu, čak i kada je riječ o najbližima. Puno je bolje pitati i prihvatiti odgovor bez pritiska (kakav god bio).

“Tvoji roditelji to rade krivo…”
Kritiziranje roditelja pred djecom stavlja ih u neugodan i zbunjujući položaj. Razlike u odgoju su normalne, ali takve razgovore treba voditi između odraslih, ne pred djecom.

“Dečki ne plaču” ili “Nemoj plakati”
Ovakve rečenice uče djecu da potiskuju emocije, umjesto da ih razumiju i izraze. Posebno su problematične jer stvaraju osjećaj srama oko tuge, straha ili ranjivosti. Djeci ne treba zabrana emocija, treba im pomoć da ih nauče prepoznati i nositi se s njima. Umjesto toga možemo reći na primjer: “Vidim da si tužan/na. Želiš mi reći što se dogodilo?”

“Budi dobar/a”
Naizgled bezazlena fraza, ali djeci često nije jasno što to konkretno znači. Može stvoriti pritisak da budu “poslušna” umjesto da razumiju ponašanje i posljedice. Bolje je biti konkretan: “Molim te, podijeli igračku” ili “Sada trebamo govoriti tiše.” i slično.

“Ako to ne pojedeš, nema…” (ucjena hranom)
Korištenje hrane kao nagrade ili kazne može narušiti zdrav odnos prema hrani i stvoriti emocionalne obrasce vezane uz jedenje. Hrana ne bi trebala biti sredstvo kontrole, nego nešto neutralno i prirodno.

“Zašto ne možeš biti kao…”
Uspoređivanje s drugom djecom može narušiti samopouzdanje i stvoriti osjećaj manje vrijednosti ili rivalstva. Svako dijete treba osjećaj da je prihvaćeno takvo kakvo jest.

“Ma nije to ništa” ili “Nema razloga za plakanje”
Ovakve rečenice umanjuju djetetove osjećaje. Iako dolaze iz želje da ga utješimo, dijete može dobiti poruku da njegove emocije nisu važne. Bolje bi bilo reći nešto poput: “Vidim da ti je to važno.”

Iako se ovakve fraze često pripisuju bakama i djedovima, istina je jednostavna: ovo su rečenice koje bi trebali izbjegavati svi odrasli. Roditelji, rodbina, učitelji, svi mi svojim riječima oblikujemo način na koji djeca vide sebe i svijet oko sebe.

Današnji odgoj nije isti kao nekad i ne treba biti. Vremena su se promijenila, a s njima i naše razumijevanje dječjih potreba. Svi učimo u hodu i pokušavamo biti bolji (roditelji, bake i djedovi, odgajatelji…)

To nije lako, osobito starijim generacijama. Obrasci su duboko usađeni i nije ih jednostavno mijenjati. Upravo zato ne bismo trebali biti prestrogi prema vlastitim roditeljima, oni su odrasli u drugačijim vremenima i s drugačijim pravilima.

Promjene traže vrijeme, strpljenje i razumijevanje. Važno je razgovarati, objašnjavati i učiti jedni od drugih, nježno, bez osude. I jednako je važno prepoznati i cijeniti svaki mali pomak.

Većina baka i djedova ima dobre namjere. Oni žele voljeti, razmaziti i biti podrška. I upravo zato je važno da svi odrasli igraju kao tim, s poštovanjem, otvorenom komunikacijom i sviješću o tome koliko riječi imaju težinu.

Jer na kraju, nije važno tko je nešto rekao.
Važno je kako je to dijete čulo i što je iz toga naučilo.

Image by Alexa from Pixabay
Image by Rosy / Bad Homburg / Germany from Pixabay
Image by Jen Sincero from Pixabay