Je li ovo moje?

U napetim situacijama često reagiramo brzo, povišenim, obrambenim tonom, povlačenjem ili pak unutarnjim preispitivanjem koje može potrajati i umoriti. Dovoljna je jedna neugodna primjedba ili optužba da nas izbaci iz ravnoteže i potakne lavinu misli. U takvim trenucima korisnije od brzog odgovora može biti kratko unutarnje pitanje: „Je li ovo moje?“
Naizgled jednostavno, to pitanje uvodi ono što u emocionalnim reakcijama najčešće nedostaje, pauzu i provjeru.

Zašto je ova pauza važna?
Kada osjetimo napetost, tijelo i um često reagiraju automatski. Brzo zauzimamo obrambeni stav ili preuzimamo odgovornost bez razmišljanja. Pitanje „Je li ovo moje?“ prekida taj automatizam i daje nam prostor da jasnije sagledamo situaciju. Umjesto da reagiramo impulzivno, zastajemo i razdvajamo: što pripada nama, što pripada drugoj osobi i gdje se ta dva područja eventualno preklapaju.

Odgovor na ova tri pitanja neće uvijek biti isti, a upravo u tome leži njihova vrijednost.

Kad je odgovor “Nije moje.”
Ponekad je jasno da druga osoba reagira iz vlastite frustracije, stresa ili neriješenih problema. U tom slučaju nema potrebe da preuzimamo njezine emocije kao svoje.

Kad je odgovor “Djelomično je moje.”
U mnogim situacijama postoji manji ili veći dio naše odgovornosti koji možemo prepoznati. To ne znači da je sve na nama, nego da možemo nešto naučiti ili korigirati.

3. Kad je odgovor “Je, moje je.”
Iako nam to uglavnom ne bude ugodno, ponekad je kritika opravdana. U tim trenucima ovo pitanje pomaže nam da reagiramo konstruktivno, umjesto obrambeno.

Neki savjetuju korištenje rečenice „Ovo nije moje“, što može biti koristan alat, ali tek nakon ove provjere (“Je li ovo moje?”). Ukoliko rečenicu “Ovo nije moje” koristimo automatski, postoji rizik da zanemarimo vlastitu odgovornost, zatvorimo se za povratnu informaciju, pojednostavimo složene odnose. S druge strane, kada prethodno postavimo pitanje „Je li ovo moje?“, tada „Ovo nije moje“ postaje svjesna odluka, a ne refleksna obrana.

Kako to izgleda u praksi? Primjerice, netko vas optuži da ste neodgovorni. Umjesto da odmah uzvratite, kažete “Ovo nije moje.” ili se povučete, možete u sebi zastati i pitati se: Jesam li propustio/la nešto važno? Reagira li ova osoba iz vlastitog stresa?
Tek nakon toga odlučujete hoćete li preuzeti odgovornost, pojasniti situaciju ili se emocionalno distancirati.

Razlika između „Ovo nije moje“ i „Je li ovo moje?“ na prvi pogled je mala, ali u praksi značajna. Prva nas može zaštititi, ali i zatvoriti. Druga nas usporava, ali i vodi prema većoj jasnoći.

U odnosima rijetko postoje jednostavni odgovori. Upravo zato je korisno imati alat koji nas ne vodi u krajnosti, nego u razumijevanje. Pitanje „Je li ovo moje?“ ne nudi brza rješenja, ali pomaže donijeti bolju odluku: što prihvatiti, što odbiti i kako reagirati. Ponekad je upravo ta kratka pauza dovoljna da umjesto automatske reakcije izaberemo svjesniji odgovor.

Image by Mohamed_hassan from Pixabay
Image by Gerd Altmann from Pixabay
Image by Gerd Altmann from Pixabay