Unutarnji glas – način na koji razgovaramo sa sobom postaje način na koji živimo

Naš unutarnji glas prati nas cijeli dan. Od prve misli ujutro do zadnje navečer.

“To neće ispasti dobro.”
“Opet nisam uspio/uspjela.”
“Smiri se, riješit’ ćeš.”
“Danas ti samo treba malo odmora.”

Ponekad nas taj glas podržava, umiruje i vraća nam snagu. Ponekad nas kritizira, požuruje, plaši i iscrpljuje više nego što primjećujemo.
Zato je važno zastati i osvijestiti ga. Ne da bismo imali samo “pozitivne misli”, nego da bismo razumjeli kako razgovaramo sami sa sobom i gdje nam energija “curi” (jer unutarnji razgovor zna biti vrlo iscrpljujuć, a da toga nismo svjesni).

Naš unutarnji dijalog nije nevažna pozadina. On oblikuje kako se osjećamo, koliko smo tjeskobni ili mirni, kako donosimo odluke, koliko smo nježni ili strogi prema sebi, pa čak i kako gledamo druge ljude.

Mnogi od nas prema sebi govore na način na koji nikada ne bi govorili nekome koga vole. Sebi kažemo: “Kako si mogla tako pogriješiti?”, “Uvijek sve zezneš.” ili “Što ako sve pođe po zlu?”.
Istovremeno bismo prijatelju (sestri/bratu, djetetu ili nekoj drugoj bliskoj osobi) rekli: “U redu je, svima se događa.”, “Polako, vidjet ćeš što možeš dalje.” ili “Ne moraš sve riješiti odmah.”

U psihologiji se govori o “distance self-talku”, tehnici u kojoj sebi pokušamo dati savjet kao da razgovaramo s nekim do koga nam je stalo. Tada često postanemo razumniji, blaži i mudriji. To je povezano i s tzv. Salomonovim paradoksom: drugima često znamo dati odličan savjet, ali sebi najteže.

Salomonov paradoks je psihološki fenomen koji opisuje kako ljudi često puno mudrije, racionalnije i objektivnije razmišljaju o tuđim problemima nego o vlastitima. Naziv dolazi od biblijskog kralja Salomona, poznatog po velikoj mudrosti i sposobnosti da drugima daje izvrsne savjete, ali koji u vlastitom životu, za sebe, nije uvijek donosio mudre odluke.

Važno je i razumjeti da unutarnji glas nije naš neprijatelj kojeg treba ušutkati. Često je to naučen glas, spoj iskustava, odgoja, strahova, očekivanja. Zato se ne mijenja silom nego svjesnošću, nježnošću i vježbom.

Pomaže i obratiti pažnju na tijelo. Kad smo iscrpljeni, pod stresom, neispavani ili preopterećeni, unutarnji glas često postaje stroži i tamniji. Zato odmor nije luksuz nego potreba.

U svemu tome jako je važno je birati ljude oko sebe. One koji ne hrane paniku i dramu, nego šire našu perspektivu, naše vidike. Uho koje stvarno čuje i suosjeća može promijeniti način na koji čujemo i same sebe.

Ponekad pomognu i trenuci nečeg većeg od nas. Psiholozi to nazivaju “awe” iskustvom, osjećajem divljenja i povezanosti pred nečim velikim, lijepim i moćnim (morem, planinama, zvjezdanim nebom, glazbom, umjetnošću općenito, trenucima ljuske dobrote i sl.). Tada se naš unutarnji glas na trenutak smiri. Prestane samo analizirati i počne promatrati.

Ne možemo zaustaviti svaku misao koju pomislimo, ali možemo naučiti slušati se i pratiti to kako razgovaramo sami sa sobom. Jer način na koji razgovaramo sa sobom, polako postaje način na koji živimo, određuje kako se osjećamo.

Image by Peggy und Marco Lachmann-Anke from Pixabay
Image by Mediamodifier from Pixabay
Image by Gizelle Kei from Pixabay