Nije problem samo otpad – problem je naša komocija

Kada pogledamo kartu prijavljenih lokacija odbačenog otpada u Hrvatskoj, gotovo se sve crveni (https://eloo.haop.hr/public/otpad/prijava). Iza svake oznake nalazi se stvarno mjesto: šuma, livada, obala, put uz naselje ili prostor pokraj nečijeg doma. Negdje su odbačene vreće smeća, negdje građevinski materijal, automobilske gume, stari madraci, namještaj, kućanski uređaji, pa čak i cijeli interijeri apartmana.
Prizor je poražavajući no, još više zabrinjava ono što ta karta ne pokazuje: – sav otpad koji još nitko nije prijavio.

Prema podacima iz Evidencije lokacija odbačenog otpada (ELOO), od 2020. godine građani su prijavili više od 21.000 lokacija diljem Hrvatske. Tisuće prijava još nisu obrađene. Samo tijekom 2026. godine zaprimljeno je 626 prijava, od kojih su, prema podacima dostupnima 15. rujna, čak 422 ostale neobrađene. Ti brojevi ne govore samo o količini otpada. Govore o našem odnosu prema prostoru u kojem živimo i o tome koliko smo spremni preuzeti odgovornost, kao pojedinci i kao društvo.

Otpad ne nestaje kada ga više ne vidimo

Prijateljica mi je jednom u razgovoru mudro rekla: „Nije to pitanje otpada, nego naše komocije.” U toj se rečenici krije srž problema. Jer lakše je ostaviti vreću pokraj prepunog kontejnera nego pronaći odgovarajuće mjesto za njezino odlaganje. Lakše je stari madrac izbaciti uz cestu nego organizirati odvoz. Lakše je okrenuti glavu kada vidimo divlje odlagalište nego izdvojiti nekoliko minuta i prijaviti ga.
Često razmišljamo: „Nije ispred moje kuće” ili „Neka se time bavi netko drugi”. Ako se nešto događa kod susjeda, to kao da nije naš problem. Ako je otpad ostavljen u drugom naselju, drugoj općini ili županiji, ne tiče nas se.

Ali okoliš ne poznaje granice naših dvorišta. Onečišćenje tla može dospjeti u podzemne vode. Plastika iz potoka završava u rijekama i moru. Otpad ostavljen u prirodi privlači štetnike, povećava opasnost od požara i ugrožava životinje. Troškove njegova uklanjanja na kraju snose građani.
Svi smo mi spojene posude. Ono što danas prelijevamo u tuđe dvorište, sutra će se vratiti u naše. Cijenu nemara, nebrige i komocije prije ili poslije platit ćemo svi.

Gospić je upozorenje koje ne smijemo zanemariti

Slučaj velikih količina otpada nezakonito odloženih u Gospiću pokazuje koliko daleko problem može otići kada izostanu pravodobna kontrola, odgovornost i reakcija. Tone otpada ne pojavljuju se na nekoj lokaciji u jednom trenutku i same od sebe. Netko ih doveze, netko ih istovari, netko to vidi. Sustav bi morao imati način da takve postupke otkrije i zaustavi, a sustav čine ljudi…
Kako je moguće da problem naraste do takvih razmjera prije nego što uslijedi učinkovita reakcija? To pitanje moramo postaviti institucijama, ali i sebi. Jesmo li vidjeli nešto sumnjivo i okrenuli glavu? Jesmo li pomislili da se to nas ne tiče? Jesmo li čekali da prijavi netko drugi?

Građani, kada djeluju zajedno, imaju veliku moć. Mogu upozoravati, dokumentirati, prijavljivati, postavljati pitanja i zahtijevati odgovore. Mogu spriječiti da se šutnja pretvori u prešutno dopuštenje. Ono što se dogodilo u Gospiću više se ne smije dopustiti, ni ondje ni bilo gdje drugdje.

Premještanje otpada nije rješavanje problema

Postoji opasnost da će takav otpad na kraju biti samo premješten. Možda će završiti u drugom dijelu Hrvatske, a možda biti izvezen u neku siromašniju zemlju, daleko od naših očiju. Tada će mnogi među nama pomisliti: „Evo, riješili smo ga se.” Ali nismo. Otpad ne prestaje postojati zato što smo ga odvezli dovoljno daleko da ga više ne možemo vidjeti. Pošaljemo li ga u neku siromašniju zemlju, s manje novca, slabijim nadzorom i lošijim uvjetima zbrinjavanja, nismo riješili problem, samo smo njegov teret prebacili na ljude koji imaju manje mogućnosti zaštititi sebe i svoj okoliš.

Zagađeni zrak, voda i tlo ne zaustavljaju se na državnim granicama. Mikroplastika se vraća kroz more, hranu i vodu. Posljedice klimatskih promjena, onečišćenja i uništavanja prirode ne ostaju ondje gdje su nastale. Sve nam se to vraća. Ako ne odmah i prije, onda kasnije. Ako ne nama, onda našoj djeci. Plaćamo i plaćat ćemo kroz narušeno zdravlje, skuplju sanaciju okoliša, gubitak pitke vode, uništenu prirodu i sve lošiju kvalitetu života.
Na ovaj ili onaj način, sve dođe na naplatu.

Prijavljivanje nije „tužakanje”, nego odgovornost

Mnogi ljudi ne prijavljuju nepropisno odbačen otpad jer misle da time neće ništa promijeniti. Neki ne znaju kome se obratiti, a neki jednostavno ne žele imati posla s institucijama. Ipak, prijava je važna. Bez nje nadležne službe možda neće ni znati da problem postoji. Evidentiranjem lokacije ostaje službeni trag, problem postaje vidljiv, a od odgovornih se može tražiti postupanje. Putem državnog sustava ELOO građani mogu prijaviti lokaciju, približnu količinu i vrstu odbačenog otpada (https://eloo.haop.hr/public/otpad/prijava ). Prijavi se može priložiti fotografija, a moguće ju je podnijeti i anonimno. Komunalno redarstvo nadležne jedinice lokalne samouprave zatim bi trebalo ispitati prijavu i evidentirati postupanje.

To, nažalost, ne znači da će svaki problem odmah biti riješen. Broj neobrađenih prijava pokazuje da ni sustav ne funkcionira uvijek onako kako bi trebao. Ali upravo je to dodatni razlog za prijavljivanje, praćenje prijava i traženje odgovornosti – a ne razlog za odustajanje.

Nekoliko minuta može pokrenuti promjenu

Ne možemo pojedinačno riješiti cjelokupan problem otpada, ali možemo prestati biti njegovi nijemi promatrači.
Primijetite li odbačen otpad ondje gdje mu nije mjesto:

• zabilježite točnu lokaciju
• fotografirajte otpad ako to možete učiniti sigurno
• opišite vrstu i približnu količinu otpada
• podnesite prijavu putem sustava ELOO
• povremeno provjerite je li po prijavi postupljeno.

Otpad možete prijaviti ovdje: Prijavite nepropisno odbačen otpad putem sustava ELOO.
Ne trebamo čekati da divlje odlagalište nastane pokraj našeg doma kako bismo reagirali. Briga o okolišu ne počinje velikim govorima i strategijama, nego jednostavnom odlukom da nećemo okrenuti glavu. Mi građani imamo moć, osobito kada djelujemo zajedno. Iskoristimo je prije nego što današnja komocija postane sutrašnja cijena koju ćemo svi morati platiti.

Jer nije riječ samo o otpadu. Riječ je o našoj odgovornosti, našoj solidarnosti i svijetu koji ostavljamo onima koji dolaze poslije nas.