Posao raste – odnosi propadaju

Obiteljske tvrtke često imaju snagu koju druge nemaju: povjerenje, lojalnost, zajedničku povijest, brzinu dogovora i spremnost da se “potegne” kad treba. Zbog toga mnoge rastu, šire se i opstaju i u zahtjevnim vremenima. No, upravo zato što je sve tako osobno, neke se teme godinama ne izgovaraju.

U obiteljskoj tvrtki poslovni problem rijetko je samo poslovni problem. Iza razgovora o plaći, poziciji, raspodjeli posla, odgovornosti, nasljeđivanju ili priznanju često stoje puno dublja pitanja poput: Vidiš li me? Cijeniš li me?
Ima li moje mišljenje težinu? Smijem li drugačije misliti? Smijem li reći da mi je previše, a da ne ispadnem nezahvalan/na?

Posebno osjetljivo mjesto često je odnos s osnivačima. Oni su ti koji su pokrenuli posao, riskirali, stvarali iz ničega, prolazili kroz krize i nosili firmu onda kad možda nitko drugi nije vjerovao da će uspjeti. Za mnoge osnivače tvrtka nije samo posao. Ona je dokaz života, identitet, sigurnost, ponos i ostavština. Zato puštanje kormila nije samo organizacijska odluka.
Za osnivača to može značiti suočavanje s pitanjem: “Tko sam ja ako više nisam onaj/ona koji sve drži pod kontrolom?”

Za mlađu generaciju to često izgleda ovako: “Od mene se očekuje odgovornost, ali mi se ne daje povjerenje.” Ili “Traži se da preuzmem, ali ne i da odlučujem.”
I tu često počinje nezadovoljstvo…

Starija generacija misli da štiti ono što je stvorila. Mlađa generacija osjeća da nema prostora disati. Jedni se boje gubitka kontrole.
Drugi se boje da nikada neće dobiti priliku.

Mnogi se razgovori ne događaju (ili odgađaju) jer se čine opasnima. “Nećemo sada.”, “Nije trenutak.”, “Znaš kakav je tata.”, “Znaš kako će mama reagirati.”, “Bolje da to ne otvaramo.”, “Šuti, barem posao ide.”

Cijena šutnje nikad nije mala. Plaća se kroz ogorčenost. Kroz udaljavanje.
Kroz pasivnu agresiju. Kroz osjećaj nepravde. Kroz braću i sestre koji prestanu biti bliski. Kroz roditelje i djecu koji razgovaraju samo o poslu.
Kroz partnere i djecu kod kuće, koji slušaju sve ono što se u firmi nikada ne izgovori.

Nije slučajno da postoji cijelo znanstveno područje koje se bavi upravo obiteljskim tvrtkama. Family Business Review, akademski časopis koji izlazi od 1988., posvećen je istraživanju dinamike obiteljski kontroliranih poduzeća, od malih do vrlo velikih firmi. To samo potvrđuje ono što mnoge obitelji osjećaju iznutra: obiteljska tvrtka nije samo poslovni sustav, nego i prostor odnosa, identiteta, moći, nasljeđa i pripadanja.

Zato razgovor nije slabost. Nije nelojalnost. Nije napad ili rušenje onoga što je stvoreno. Razgovor može biti način da se ono što je stvoreno ne pretvori u teret za one koji dolaze poslije.

Može početi jednostavno: “Volio/voljela bih da razgovaramo o tome kako nam je, ne samo kako posao ide.”
“Imam osjećaj da neke stvari dugo nosimo u sebi.”
“Ne želim svađu, ali ne želim ni da se pravimo da je sve u redu.”
“Važno mi je da pronađemo način da posao ne pojede naše odnose.”
“Možemo li razgovarati o tome što za tebe znači pustiti kontrolu, a što za mene znači dobiti povjerenje?”

Obiteljska tvrtka ne bi trebala biti mjesto na kojem se ljubav dokazuje iscrpljivanjem. Niti mjesto na kojem se lojalnost mjeri šutnjom.
Niti mjesto na kojem se nova generacija uči odgovornosti, ali joj se ne dopušta odraslost.

Ponekad je najodgovorniji poslovni potez upravo onaj koji se ne vidi u bilanci: sjesti za stol i otvoriti razgovor koji se godinama izbjegava.

Ne zato da bi netko pobijedio, nego zato da posao može nastaviti rasti, a da obitelj ne izgubi ono zbog čega je sve i počelo.

Photo courtesy of Pixabay
Image by masbay02 from Pixabay
Image by geralt from Pixabay