Bivši supružnici postoje, bivše bake i djedovi ne postoje

Razvodom netko postaje bivši muž, bivša žena, bivša snaha ili bivši zet. Prestaju zajednički život, obiteljska okupljanja i odnosi kakvi su nekada postojali. No, baka i djed za dijete ne postaju bivši.
Ne postaju bivše ni tete, stričevi, ujaci, ujne, strine, bratići i sestrične. Oni su i dalje dio djetetove obitelji, njegove povijesti, uspomena i osjećaja pripadanja.

Kada govorimo o dobrobiti djeteta nakon razvoda, najčešće govorimo o njegovu odnosu s majkom i ocem. Taj je odnos, naravno, najvažniji. Ipak, dijete ne živi samo unutar odnosa s roditeljima. Oko njega postoji čitava mreža ljudi koji ga vole, poznaju od rođenja, pamte njegove prve riječi, rođendane, bolesti, nestašluke, male pobjede…

Bake i djedovi u toj mreži često imaju posebno mjesto. Oni mogu biti izvor sigurnosti, nježnosti, obiteljskih priča i kontinuiteta u razdoblju u kojem se djetetov život mijenja. Kada se roditelji razvedu, mnogo toga više nije isto. Upravo zato djetetu može biti važno da neki odnosi ostanu stabilni.

Naravno, nakon razvoda komunikacija s roditeljima bivšeg partnera često nije jednostavna. Nekadašnja svekrva više nije osoba s kojom se sjedi za istim blagdanskim stolom. Nekadašnji punac možda je tijekom razvoda otvoreno stao na stranu svojeg sina ili kćeri. Mogu postojati povrede, neugodne riječi, razočaranja i osjećaj da nas druga strana nije razumjela, zaštitila ili poštovala. Ti osjećaji mogu i ne moraju biti neopravdani.

Ipak, važno je razlikovati vlastiti odnos prema bivšem partneru i njegovoj obitelji od odnosa koji dijete ima s bakom, djedom i ostalim članovima obitelji. Dijete baku ne doživljava kao našu bivšu svekrvu. Djeda ne doživljava kao oca našeg bivšeg partnera. Za dijete su oni jednostavno baka i djed. Zato njihovo mjesto u djetetovu životu ne bi trebalo ovisiti o tome koliko smo mi ljuti na njihova sina ili kćer.

Ponekad je dijete kod jednog roditelja, a baka ili djed s druge strane žele ga nazvati, čestitati mu rođendan, pitati kako je prošao školski izlet ili dogovoriti susret. Tada je lako odgovoriti: „Neka to rješavaju kada je dijete kod svojeg sina“ ili „To nije moja briga.“ Možda doista nije naša obveza organizirati svaki odnos djeteta s njegovom širom obitelji, ali nije nužno ni svaki kontakt pretvoriti u pitanje teritorija, roditeljskog vremena i pobjede jedne strane nad drugom.

Ponekad je za dobrobit djeteta dovoljno odgovoriti na poruku. Prenijeti pitanje. Ljubazno objasniti da određeni termin ne odgovara i predložiti drugi. Dopustiti telefonski poziv. Reći djetetu da ga je baka pozdravila.
To su male stvari, ali djetetu mogu značiti mnogo.

Suradnja ne znači da bivše snahe, zetovi, svekrve i punice moraju postati prijatelji. Ne moraju zajedno piti kavu, slaviti blagdane ni ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Ne moraju se čak ni posebno voljeti.
Ali odrasli i zreli ljudi mogu svoja zamjeranja barem nakratko staviti po strani kada razgovaraju o djetetu ili se dogovaraju u vezi djeteta. Mogu se pozdraviti, postaviti pitanje i pričekati odgovor. Mogu odgovoriti jasno i ljubazno. Mogu reći da im nešto ne odgovara bez napada, optuživanja i vraćanja na sve što se dogodilo prije stoljeća sedmog ili nedavno, nevažno.

Ne mora svaki nesporazum odmah postati sukob. Ne mora se na svako pitanje gledati kao na provokaciju. Ne mora se zbog termina, proslave rođendana, preuzimanja djeteta ili jedne nespretno napisane poruke odmah „skakati za vrat“.

Možemo zastati i zapitati se: postoji li drugo objašnjenje? Možemo li odgovoriti mirno? Možemo li pretpostaviti da osoba možda nije imala lošu namjeru? Možemo li govoriti o konkretnom problemu, a da ne otvaramo cijelu povijest obiteljskog sukoba?

To je važan dio roditeljske odgovornosti nakon razvoda. A odgovornost, postoji i na drugoj strani. Bake, djedovi i ostali članovi obitelji ne bi smjeli koristiti kontakt s djetetom za ispitivanje, prenošenje poruka ili prikupljanje informacija o drugom roditelju. Ne bi smjeli govoriti protiv majke ili oca, propitivati roditeljske odluke pred djetetom niti od njega tražiti da bira stranu. Njihova ljubav prema unuku ne smije postati nastavak sukoba njihova sina ili kćeri s bivšim partnerom.
Nitko od odraslih ne bi smio dijete stavljati u položaj glasnika, suca ili čuvara obiteljskih zamjeranja.

To ne znači da se svaki odnos mora održavati pod svaku cijenu. Nisu sve bake, djedovi i ostali članovi obitelji sigurni, brižni i dobri za dijete. Postoje situacije u kojima su jasne granice potrebne, a kontakt treba ograničiti ili čak prekinuti. Ali, granice bi trebale štititi dijete, a ne služiti kažnjavanju odraslih.

Važno je iskreno se zapitati: ograničavam li ovaj odnos zato što je štetan za moje dijete ili zato što sam još uvijek povrijeđen odnosom s bivšim partnerom i njegovom obitelji?
Odgovor možda nije uvijek ugodan.

Dobrobit djeteta nije samo uredan raspored boravka kod majke i oca. Dobrobit djeteta uključuje i pravo na odnose koji mu pružaju ljubav, sigurnost, kontinuitet i osjećaj da pripada.
Dijete razvodom već gubi jedan oblik obiteljskog života. Ne mora zbog sukoba odraslih izgubiti i sve ostale ljude koji su mu važni.

Ponekad je najveći znak zrelosti nakon razvoda sposobnost da razlikujemo svoje osjećaje od djetetovih potreba.

Ne moramo zaboraviti što se dogodilo. Ne moramo oprostiti sve što nas je povrijedilo. Ne moramo ponovno postati obitelj na način na koji smo nekada bili. Ali možemo biti dovoljno odrasli da se pristojno pozdravimo, odgovorimo na pitanje, dogovorimo ono što je potrebno i ne pretvorimo svaki kontakt u novo bojno polje.

Jer bivši supružnici postoje. Bivše snahe i zetovi postoje. Gledamo li očima djeteta, iz njegove perspektive, baka, djed, teta, stric ili ujak najčešće nisu bivši. Oni su njegova obitelj.

Image by -Rita-👩‍🍳 und 📷 mit ❤ from Pixabay
Image by olenchic from Pixabay