S čim dolazim u trgovinu?

Dogodi li vam se da vas u posljednje vrijeme stvari koje ste nekada podnosili bez većih problema sada puno lakše iscrpe?
Odlazak u trgovinu postane naporan.
Druženje kojem ste se nekada veselili počne djelovati kao još jedna obveza.
Buka, razgovori, poruke i svakodnevni zahtjevi kao da odjednom zauzimaju previše prostora.

Ponekad se zbog toga pitamo jesmo li postali preosjetljivi. No, možda je korisnije postaviti drugo pitanje: S čim danas dolazim u trgovinu? Jer trgovina možda nije postala glasnija. Ljudi oko nas nisu nužno zahtjevniji nego prije. Ali… Mi u trgovinu ne ulazimo svaki put s jednakom količinom energije, strpljenja i unutarnjeg prostora.

Zamislite svoj kapacitet kao čašu. Jednoga dana u njoj ima mnogo slobodnog prostora za još… Dobro ste spavali, nemate većih briga, tijelo vam je odmorno i iza vas nije posebno zahtjevan dan. Buka, red na blagajni, ljudi koji vam se približavaju i nekoliko neočekivanih situacija možda vam uopće neće smetati. Drugoga dana u tu istu trgovinu dolazite nakon loše prospavane noći, napornog radnog dana, nekoliko teških razgovora, neprekidnih poruka, brige za nekoga koga volite i deset stvari koje još morate obaviti. Vaša čaša je već gotovo puna. Tada i mali dodatni zahtjev može postati ona posljednja kap.

To nije slabost niti dokaz da s nama nešto nije u redu. Naša sposobnost nošenja s podražajima mijenja se ovisno o umoru, stresu, snu, emocionalnom opterećenju i brojnim drugim čimbenicima, o tome koliko još prostora ima u našoj čaši. Kad dugo živimo pod pritiskom, možemo primijetiti da nam je sve teže filtrirati ono što nije važno, teže se koncentriramo, brže postajemo razdražljivi i lakše imamo osjećaj da nam je svega previše. Zato nije uvijek najvažnije pitati se: „Zašto mi ova situacija toliko smeta?” nego i: „Što sve već nosim sa sobom prije nego što je ova situacija uopće počela?”

Možda već dugo nema dovoljno odmora. Možda je pažnja cijeli dan raspršena između poruka, obaveza i tuđih potreba. Možda postoji briga koju gotovo više ni ne primjećujemo jer je postala stalni dio svakodnevice.
Možda tijelo već neko vrijeme pokušava reći da mu treba više prostora za oporavak. To ne znači da se trebamo povući od života ili izbjegavati sve što nas opterećuje, ali može značiti da trebamo ozbiljnije shvatiti vlastiti kapacitet i voditi računa o njemu.

Ponekad će pomoći nekoliko minuta tišine. Ponekad sporiji izdah, kratka šetnja ili svjesno usmjeravanje pažnje na ono što osjećamo u tijelu. Ponekad ćemo shvatiti da nam treba više sna, manje neprekidnog prebacivanja pažnje ili jasnije granice prema zahtjevima koji nas troše. A ponekad će biti važno priznati da kratke i jednostavne tehnike više nisu dovoljne i potražiti podršku.

Važno je pritom ne svesti svaki osjećaj preplavljenosti na „disreguliran živčani sustav”. Dugotrajna iscrpljenost i smanjena tolerancija na podražaje mogu pratiti stres i burnout, ali i anksioznost, depresivnost, probleme sa spavanjem, hormonalne promjene ili različita zdravstvena stanja. Ako je promjena jaka, dugotrajna ili neuobičajena za vas, dobro ju je sagledati šire.

Možda zato sljedeći put kada pomislite: „Ne mogu više podnijeti ovu buku, ove ljude, ovu trgovinu, ovaj dan…” ili slično, ne morate odmah pokušavati postati otporniji. Možete se najprije zapitati: „Koliko je moja čaša već puna?” i „Što bi mi danas pomoglo da u njoj ponovno nastane malo prostora?”

Jer ponekad problem nije u trgovini. Ponekad je važno primijetiti sve ono s čime (kakvi) smo u nju došli.

Image by Moondance from Pixabay