Što trebamo naučiti djecu o ljubavi prije nego što odrastu?

Ne možemo djecu zaštititi od svake povrede. Ne možemo biti uz njih u svakom odnosu, prepoznati svaku osobu koja im neće činiti dobro niti spriječiti svaki loš izbor. Možemo im dati nešto što će nositi sa sobom kada nas više neće biti pokraj njih. Možemo ih učiti kako izgleda odnos u kojem postoji ljubav, a ipak ostaje sloboda.

Možda je upravo to jedan od najvažnijih oblika prevencije nasilja. Jer nasilje ne nastaje samo zato što netko nije na vrijeme prepoznao „pogrešnu osobu”. Ono raste i iz uvjerenja o tome što ljubav dopušta, što partner drugome duguje, tko ima pravo odlučivati, što smijemo učiniti kada ne dobijemo ono što želimo i sl. Zato je važno učiti i djevojčice i dječake obje strane odnosa: kako zaštititi sebe i kako ne povrijediti drugoga.

Vrijedim i kada me netko ne izabere

Jedna od važnijih stvari koju dijete može ponijeti iz obitelji jest osjećaj da njegova vrijednost ne ovisi o tome sviđa li se nekome.
Odbijanje boli. Prekid boli. Neuzvraćena ljubav boli. Ali ništa od toga ne govori o tome koliko osoba vrijedi.
Dijete koje postupno nauči podnijeti razočaranje bez zaključka „sa mnom nešto nije u redu” kasnije ima manje potrebe ostajati u odnosima u kojima stalno mora zasluživati ljubav i jednako tako ima manje potrebe prisiljavati drugoga da ga voli. Jer ako moje „ja” ne nestaje kada ti kažeš „ne”, onda tvoje „ne” ne moram pretvoriti u borbu.

Ljubav ne treba zaslužiti trpljenjem

Djeca vrlo rano uče što znači voljeti. Ako uče da ljubav znači šutjeti, podnositi, ugađati, spašavati i stalno stavljati tuđe potrebe ispred svojih, lako mogu kasnije zamijeniti trpljenje za odanost.
Zato trebaju znati:
Možeš nekoga voljeti i ipak reći da ti nešto nije prihvatljivo.
Možeš razumjeti nečiju bol, a da zbog nje ne pristaneš biti povrijeđen.
Možeš imati suosjećanja prema nekome i svejedno otići.
Ljubav prema drugome ne zahtijeva napuštanje sebe.

„Ne” je potpuna rečenica

Granice se ne uče tek u adolescentskim vezama. Uče se mnogo ranije. Kada dijete kaže da se ne želi grliti. Kada ne želi posuditi nešto svoje. Kada želi malo privatnosti. Kada se ne slaže s odraslom osobom.
Naravno da dijete ne može odlučivati o svemu. Roditelj i dalje postavlja granice vezane uz sigurnost, zdravlje i odgovornost. Važno je da razlikujemo autoritet od poništavanja djeteta. Možemo ga učiti da njegovo tijelo pripada njemu, da nelagodu smije izraziti i da tuđa ljutnja ne znači automatski da je njegova granica pogrešna. A zatim ga moramo naučiti i drugoj polovici iste lekcije: Ako ti smiješ reći „ne”, onda to smije i druga osoba.

Tuđe „ne” nije napad na mene

Ovo je možda jedna od najvažnijih lekcija za buduće odnose. Kako podnijeti da netko ne želi isto što i ja? Kako podnijeti da partner želi provesti večer bez mene? Da ima prijatelje koje ja nisam izabrao? Da se ne slaže sa mnom? Da više ne želi biti u vezi?
Frustracija je dio života. Ne dobivamo uvijek ono što želimo. Dijete kojemu nikada nije dopušteno osjetiti frustraciju bez toga da je netko odmah ukloni teško će naučiti da neugodan osjećaj može preživjeti, a upravo je ta sposobnost presudna. Mogu biti ljubomoran/na, a da ti ne pregledavam telefon. Mogu biti povrijeđen/a, a da te ne ponižavam. Mogu biti bijesan/na, a da te ne zastrašujem. Mogu željeti da ostaneš i ipak prihvatiti da želiš otići.

Osjećaj nije isto što i ponašanje. Sve osjećaje smijemo imati. Ne smijemo sve što osjećamo pretvoriti u postupak prema drugoj osobi.

Ljubomora nije dozvola za kontrolu

Djeca iz filmova, glazbe, društvenih mreža, a ponekad i iz vlastitih obitelji mogu dobiti poruku da je jaka ljubomora znak velike ljubavi. Nerijetko čujemo: „Ljubomoran je jer mu je stalo.”, „Ako joj ne smeta s kim izlaziš, onda joj očito nije dovoljno stalo.” i sl.
Ljubomora je osjećaj. Kontrola je ponašanje. Između toga postoji izbor.
Možemo naučiti dijete prepoznati ljubomoru, govoriti o njoj, pitati za sigurnost i bliskost koju treba, bez pokušaja upravljanja životom druge osobe. ili dopuštanja drugoj osobi da upravlja nama. To je emocionalna zrelost: ne zahtijevati da se druga osoba smanji/stisne kako bi nama bilo lakše.

Ljutnja nije nasilje

Ljutnja je normalna. Problem nije u tome što se netko ljuti. Problem nastaje ako naučimo da nam ljutnja daje pravo vrijeđati, prijetiti, razbijati, zastrašivati ili udarati. Ako djetetu govorimo samo „nemoj se ljutiti”, ono neće naučiti što učiniti s ljutnjom. Bolje je pitati: Kako se možeš naljutiti, a da pritom ne povrijediš nekoga? I učiti napraviti odmak. Kako reći što te povrijedilo. Kako podnijeti da rasprava ne završi odmah. Kako se vratiti razgovoru kada se smiriš. Kako se ispričati kada prijeđeš granicu. To nisu male životne vještine. Na njima kasnije počiva sigurnost odnosa.

Snaga uključuje sposobnost traženja pomoći

Djeca često dobivaju vrlo različite poruke o snazi. Dječacima se još uvijek često govori da budu čvrsti, da ne plaču i da se sami izbore. Djevojčice se češće uči da budu obzirne, dobre i da ne povrijede druge. Obje poruke mogu postati zamka. Jednima može biti teško priznati da ih netko povređuje. Drugima može biti teško otići jer se boje da će povrijediti osobu koja povređuje njih. Zato i dječaci i djevojčice trebaju čuti isto:

Tražiti pomoć nije slabost.
Ne moraš sve riješiti sam/a.
Ne moraš ostati samo zato što će drugoj osobi biti teško ako odeš.

I ne moraš skrivati ono što ti se događa zato što misliš da bi to „trebao/la moći podnijeti”.

Nije tvoj posao spasiti nekoga po cijenu sebe

Jedna od opasnijih ideja u odnosima jest da ćemo nekoga dovoljno snažno voljeti i tako ga promijeniti. Često nam se javljaju misli poput: „Imao je težak život.”, „Znam da duboko u sebi nije takva.”, „Ako je napustim, raspast će se.” ili slično.
Sve te stvari mogu biti istinite. Ipak ne stvaraju obvezu da ostanemo ondje gdje se ne osjećamo nismo sigurno. Empatija prema nečijoj prošlosti ne znači pristajanje na njegovo ponašanje u sadašnjosti. To je vrijedno naučiti puno prije prvih ozbiljnih veza.

Pogriješio sam. I to je moje.

Jedna od najboljih zaštita od nasilnih obrazaca možda uopće ne izgleda kao razgovor o nasilju. Izgleda ovako:

Roditelj kaže djetetu: „Bio sam nepravedan. Previše sam povisio glas. To što sam bio ljut ne opravdava način na koji sam razgovarao s tobom. Žao mi je.”
Tako dijete uči nešto golemo: da preuzimanje odgovornosti nije poniženje. Da pogreška ne znači da smo loši ljudi. Da nije potrebno krivnju prebaciti na nekoga drugoga kako bismo sačuvali vlastitu vrijednost. Jer jedna od opasnih rečenica u svakom odnosu glasi: „Natjerao si me.” ili “Da ti nisi… ja ne bih…” ili “Naljutila si me, pa sam te zato vrijeđao. ”

Možemo djecu učiti drugačije. Možemo ih učiti da je ok biti ljut/a i isto tako da smo mi odgovorni za ono što učinimo sa svojom ljutnjom.

Uvijek se imaš kamo vratiti

Možda djecu nećemo uspjeti naučiti baš svemu. Možda će jednoga dana ipak odabrati osobu za koju ćemo poželjeti da je nikada nisu upoznali. Možda će ostati duže nego što mi možemo razumjeti. Možda će pogriješiti.

Tada je važno da postoji jedna stvar u koju ne sumnjaju:
Mogu se vratiti. Mogu reći što mi se dogodilo. Mogu priznati da nisam poslušao savjet. Mogu reći da sam pogriješila.

I neću prvo čuti: „Rekao/la sam ti.”, „Kako si to mogao dopustiti?”, „Pa zar nisi vidjela kakav je?”
Nego: „Tu sam.”

Cilj nije odgojiti dijete koje nikada neće pogriješiti u izboru osobe koju voli. Cilj je odgojiti čovjeka koji zna da ljubav i sloboda mogu postojati zajedno.
Koji zna zaštititi svoje granice i poštovati tuđe.
Koji može podnijeti odbijanje bez osvete.
Koji može izraziti ljutnju bez nasilja.
Koji može osjećati ljubomoru i izraziti je bez kontrole.
Koji razumije da bliskost opstoji bez posjedovanja.
I koji zna da, kada odnos od njega traži da izgubi sebe kako bi ga sačuvao, to više nije cijena koju ljubav smije tražiti.

Image by freestocks-photos from Pixabay