Dvije kuće – dvije priče o komunikaciji

U jednoj kući već godina živi sredovječni bračni par. Tijekom niza zajedničkih godina njih dvoje stalno oko nečega raspravljaju, prigovaraju jedno drugome, kritiziraju se međusobno i sl. U kući do njihove živi drugi bračni par. Njih su dvoje pak uglavnom tihi, kad ih se čuje ljubazni su jedno prema drugome, nikada se ne čuje vika ili galama, rasprava ili nešto slično.

Ženi iz prve kuće reče svom suprugu: “Znaš, baš me kopka kako to žive njih dvoje. Hajde, odi malo poviri što to oni rade, kako to da se nikad ne svađaju i ne viču.“. Suprugu se ideja dopala pa je odlučio predvečer malo švrljati po vrtu i naviriti se kroz njihov prozor.

Kad je došla večer i upalila se večernja svjetla, prišuljao se kući, tik do prozora. Bilo je ljeto i prozori su bili otvoreni. Primakao se k prozoru i načulio uši. Vidio je da susjed sjedi u fotelji i čita neku knjigu, susjeda nije bila u toj sobi. U jednom trenutku ona je iz druge prostorije dozvala supruga na što je on prestao čitati, digao se i krenuo u drugu prostoriju. U hodu je nekako okrznuo vazu na komodi i ona je pala na pod i razbila se. Uhvatio se za glavu i uto je u prostoriju došla i njegova supruga koja je vjerojatno čula prasak.  

„Oprosti draga, znam da ti je ova vaza draga, ne znam kako se to dogodilo, zapeo sam nekako i eto…“, rekao je skupljajući krhotine.

„Nema veze, nisi namjerno. Vjerojatno sam je stavila preblizu rubu. Hajde, idemo to pospremiti i večerati.“, rekla je žena i pomogla pokupiti ostatke razbijene vaze. Potom su oboje otišli, pretpostavljamo, u kuhinju, večerati.

Kako više ništa nije čuo, a ni vidio, muškarac iz prve kuće vratio se doma. Nije još ni pravo ušao, a supruga ga nestrpljivo upita: „Kako je bilo? Jesi li što doznao?“

„Evo, ovako ti je to. Njih dvoje su oboje u krivu, a nas oboje smo u pravu.“, bio je to njegov zaključak. 

Za razmisliti:

Kad su ljudi dobronamjerni jedno prema drugome, njihov odnos neće narušiti svaki problem ili neželjeni događaj. U ovom primjeru oboje su dobronamjerni i ljubazni.

No, mogući su i drugačiji scenariji. Vjerojatno bezbroj njih.  

U nekom mogućem, jedno od njih može biti umorno, u drugom neraspoloženo, u trećem patiti zbog bolesti, se osjećati nevoljko i zbog toga imati kreći fitilj i manje kapaciteta za razumijevanje onog drugog. Čak i tada scenarij može imati dobar kraj (namjerno ne kažem sretan) ako je druga osoba spremna odabrati ljubaznu reakciju.

Nakon što suprug sruši vazu supruga ga može kritizirati zbog toga. Može reći: „Kako si mogao? Znaš da mi je nenadoknadiva, uspomena od majke. Nisi mogao bolje paziti? Uvijek… itd… Nikad… itd…“.
On može reagirati na više načina. Može reći: „Draga, uistinu mi je žao. Ne znam kako se to dogodilo, jednostavno sam zapeo. Oprosti. “

Ili može reći: „Zašto vičeš? Čemu taj ton? Nisam namjerno, dogodilo se. Prestani zanovijetati… Uvijek… itd… Nikad… itd… „

I opet možemo zamišljati niz odgovora, pozitivnih i negativnih, pomirbenih i svađalačkih. Valja nam imati na umu da naša reakcija u određenom trenutku ovisi puno, puno toga. Npr. o tome:

  • kako smo u tom trenutku (jesmo li umorni, gladni, (ne)naspavani i slično),
  • kako inače reagiramo u izazovnim situacijama (strpljivo, obzirno, u panici, nervozno, s okrivljavanjem prema drugima, blago, optimistično i dr.),
  • kako reagiramo prema raznim osobama (prema onima koje (ne) volimo, (ne) cijenimo, (ne) poštujemo, kako prema onima za koje znamo da će nam vratiti, da će se ljutiti, da će nam ili neće oprostiti,  prema onima od kojih ovisimo ili prema onim koji su nam zbog nečega važni itd.
  • kakav odnos imamo s osobom s kojom smo u toj situaciji, koliko nam je važan taj odnos i ta osoba
  • kakav su obrazac imali naši roditelji međusobno i prema nama kad bi napravili nešto što oni nisu odobravali (često nesvjesno preuzmemo obrasce uz koje smo odrastali, koliko god da smo im se protivili)
  • koji su naši okidači (koje su to situacije koje nas gotovo uvijek izbace iz ravnoteže)
  • i još puno, puno toga…

Ljubaznost je izbor, to je odluka. Kad biramo biti ljubazni manje je bitno što se dogodilo i kome, kada, zašto. Važnije je to kako ćemo reagirati na to, koju reakciju ćemo izabrati. Ljubaznost je put kojim se rjeđe ide (jer je teži, zahtjevniji, naporniji).

Ona se (ljubaznost) često poistovjećuje sa slabošću, a zapravo je suprotno. Težim putem idu samo hrabri ljudi. Slabi biraju impulzivnost, kritiziranje, prigovaranje i slične reakcije, što god im dođe, bez razmišljanja.
 
Ono što je važno znati je da ljubaznost ne isključuje asertivnost, zauzimanje za sebe i ono što nam treba. Zapravo asertivnost je uvijek uviđavna, ljubazna i okrenuta k odnosu, a da pri tome ne zanemarujemo sebe i svoje potrebe.

Pokušajte zamisliti moguće scenarije i pronaći sebe u njima. Koji vam je najbliži, u kojem se najprvo vidite, a kojem, biste voljeli težiti?  Zašto?

Image by JamesDeMers from Pixabay

ostavite svoj komentar